Puno je posla u uredima pod vedrim nebom – oranicama i u plastenicima, vinogradima, voćnjacima. Dozrijevaju prve kulture, neke se tek sade, poput duhana, a nekima je pak berba već pred završetkom, poput kamilice.
Kakvo je ove godine stanje u sezoni, najbolje znaju poljoprivredni proizvođači i oni koji svakog dana za kruh zarađuju u nadnicama.
RUKE U ZEMLJI
– Teško se preživljava. Novac se potroši za čas. Njima se to čini puno platiti, a nama nije. To je sirotinjsko – kaže nam Tomo Lukačević iz Brezovice dok na polju A. Smiljanića bere šparoge. Gotovo mu je šezdeset godina, ali kako kaže, mora raditi u sezoni, druge nema.
Svake godine je sve teže pronaći radnika koji je voljan po cijele dane raditi na udaru sunca ili vlage, s rukama u zemlji.
– Mladi ne žele to raditi, a mi stari radimo koliko možemo jer smo na to navikli – poručuje naš sugovornik, sagnut nad oranicom, s nožem za šparoge u ruci. Šparoge će nakon nekog vremena zamijeniti dozrelom paprikom, a kasnije i drugim povrćem koje će brati.
Do njega Janja Rumenjak iz Rušana poručuje da manjak radnika i sama osjeti.
– Kada ne dođe dovoljno ljudi, onda sve padne na leđa onih koji su došli. Radi se više sati od dogovorenog, ali svaki prekovremeni se i plati – kaže ova iskusna sezonska radnica te ističe kako na polju svaki posao ima svoju cijenu, ali i svog gazdu.
– Da je gazdama bolje, i nama bi bilo – smatra „stalni sezonac“ Tomislav Hrbak iz Špišić Bukovice. On već jedanaest godina radi u voćnjacima i plastenicima OPG-a Sesvečan u Vukosavljevici. Ovih dana počela je prva berba jagoda.
Dok reklame hvale jagode sa zagrebačkog područja, malo tko zna da će većina tog ukusnog voća u trgovine i centre stići upravo iz plastenika s područja Virovitičko-podravske županije. No, netko ih treba i pobrati, a tržište je siromašno radnicima. Malo tko će se odlučiti na rad u plasteniku, šest dana u tjednu.
VANI 24, A U PLASTENIKU 40 STUPNJEVA
– Da gazde dobiju veću cijenu za jagode, i nama bi mogli više platiti. To je uvijek tako, nama radnicima, koliko god se plati, nikada nije dovoljno, mi bismo više, a njima je uvijek puno. Ja inače radim sve: berem, orezujem voćke, pomažem u održavanju plastenika, vozim – nabraja nam Tomislav noseći pune drvene kašete jagoda koje slaže u kombi.
– Jagode?! One su specifične. Moram vam priznati, njih baš i ne volim brati. Zbog vrućine. Kada je vani 25 stupnjeva, u plastenicima je i 40 – objašnjava Tomislav, dodajući kako su, dok traje sezona, i gazde i sezonci u stalnoj utrci s vremenom.
Gazde gledaju urod, troškove ulaganja, transporta, kako će proizvod u koji su uložili gotovo sve ove godine proći na tržištu. Radnici pak gledaju kratkoročnije: od mjerice do mjerice, od kante do kante.
Jasmina Horvatinčić iz Rezovca u plasteniku prvi dan ove sezone bere jagode i stavlja ih u plastične posudice. Iskustvo ima – kod iste gazdarice je već desetu godinu. Zna kako razlikovati zrelu od nedozrele jagode, koliko točno pritisnuti plod prilikom berbe i kako zauzeti položaj u čučanj da se sutra može ustati bez upale mišića u cijelom tijelu.
– Teško je biti sezonac, ali čovjek se navikne, puno je to već godina. Prošle godine radila sam u berbi bresaka i jabuka. Zadovoljna sam. Ide nam staž, satnica je u redu – poručuje, slažući jagode.
Ljuba Tratnjak je iz Kloštra Podravskog u Virovitičko-podravsku županiju dolazi raditi već jedanaestu sezonu.
– Ujutro nas gazda pokupi, doveze u plastenike i vrati nas kućama. Imamo gablec, markicu i dnevnicu. Domaćica sam koja u sezonu ide kako bi pomogla obitelji. Muž mi još radi, ali svaka kuna nam dobro dođe – kaže Ljuba, koju nakon posla u sezoni uvijek dočeka i onaj kod kuće. (www.icv.hr, ml, mlo, foto: M.Lovrenc, M. Lukačić)
