Oni su čuvari starih, divljih sorti jabuka, krušaka, oskoruša i brekinja, vrste šumskih voćkarica koje su gotovo nestale s našeg područja. Zahvaljujući njima, ove godine u plasteniku Tehničke škole Virovitica raste čak pet tisuća sadnica ovih starih divljih voćki, a koje će svoje mjesto, kad dođe vrijeme, ponovno pronaći u svojem domu u prirodi – šumama naše Bilogore.
Ondje će rasti, doprinijeti bioraznolikosti, štititi sadnice drugog drveća od štete te jačati i čuvati biljni potencijal. Iako je riječ o projektu prekogranične suradnje, vrijednom 1,2 milijuna kuna, koji je izradila županijska Razvojna agencija VIDRA i koji Tehnička škola Virovitica provodi u suradnji sa Srednjom školom Dráva Völgye Barcs, njegov pravi, ekološki značaj neprocjenjiv je, kaže Dino Davidović, profesor smjera šumarski tehničar i jedan od glavnih „krivaca“ zbog kojih je projekt i pokrenut.
Jer, koliko se može naplatiti spoznaja da će drvo, koje nakon rasadnika posade u šumi, živjeti još nekoliko stotina godina i da će ga otkrivati ne samo naša djeca nego i unuci i praunuci? Upravo zahvaljujući takvom ulaganju u budućnost, škola je pomoću projekta dobila moderan plastenik, vrijedan 400.000 kuna, ali i svu potrebnu opremu.
KVALITETNIJE RJEŠENJE
Plastenik se pokazao kvalitetnijim rješenjem od otvorenog uzgoja, objašnjava profesor Dino Davidović. – Kroz studiju radili smo projekciju kako te biljke uspijevaju u rasadniku, a kako u plasteniku. Kolege iz Mađarske u okviru projekta dobile su sustav za navodnjavanje u rasadniku, a mi plastenik. Već prošle godine pokazalo se da plastenički uzgoj šumskih voćkarica ima značajniji prirast, bolji je vitalitet biljaka, veće su, snažnije, veća je klijavost. Ovdje su kontrolirani uvjeti rasta, kontrolirana temperatura, zasjena, navodnjavanje, prihrana, nemamo korova ni drugih problema koji se mogu naći u otvorenom uzgoju u rasadniku – zadovoljno kaže Dino Davidović, gledajući male biljke koje su ih nagradile za uložen trud.
– Ove godine uspjet ćemo uzgojiti više od 5000 sadnica. Sada su još u plasteniku, krajem svibnja i početkom lipnja sadimo ih u vanjske gredice, koje se nalaze tik uz plastenik i ondje još imaju prirast do 30 centimetara. Krajem rujna biljke su spremne za odlazak na sadnju, u šumu. Sve će one u budućnosti naći svoje mjesto u našim šumama, nešto ćemo podijeliti partnerima na projektu iz mađarske škole, a rado ih poklanjamo i svima onima koji su ih voljni posaditi i sačuvati od zaborava – objašnjava Dino Davidović koji ističe da uz važnost u ekološkom smislu, ove voćkarice čuvaju i poljoprivredni potencijal, kao i donose brojne koristi za zdravlje. Zato je cijeloj školi drago, kaže, što su i uz ovaj projekt uspjeli ostvariti izvrsnu suradnju s Hrvatskim šumama, kako u razmjeni iskustava, tako i konkretno, na terenu.
Jer, primjerice, oskorušu je gotovo nemoguće naći. Poznavatelji svakog pedlja šume na području šumarija u Virovitici i Suhopolju uspjeli su zasad pronaći samo nekoliko stabala, koje je odmah dobilo svoju vrijednost za projekt. U dvorištima u selima još bi se koje i moglo naći, kaže Dino Davidović, objašnjavajući kako je riječ o vrsti voćke koju mnogi zamjenjuju za mušmulu.
LJEKOVITE I KORISNE
– Oskoruša je naše najugroženije drvo, plod je kruškolikog oblika i izrazito zdrav. Još je Marija Terezija zakonskim odredbama propisala da svako selo treba imati zasađenu bar jednu oskorušu zbog zdravlja djece, budući da je jako korisna za dišne puteve – objašnjava nam Dino Davidović koji kaže kako je na tržištu zapadnih zemalja oskoruša jako vrijedno drvo za koje se po kubičnom metru plaća i do četiri tisuće eura. U proizvodnji pića koristi se za proizvodnju poznate rakije „oskorušice“, Francuzi je koriste za likere, no najveći joj je doprinos, a koji škola ističe, upravo korist za zdravlje ljudi te biološka vrijednost koju nosi u svojim genima.
Svoje mjesto u voćkama koje spašavaju od zaborava pronašla je i divlja kruška, kao i divlja jabuka. Obje jednako važne i korisne predstavljaju prirodno šumsko blago, ali i potencijal u voćarstvu. Divlja jabuka ugrožena je u prirodi, njezino su sjeme sakupljali na izoliranim područjima dviju šumarija, a njezin je značaj to što je izvrsna podloga za cijepljenje plemenitih vrsta.
– Primjerice, zlatnog delišesa ili idareda, budući da imaju jako dobar korjenosustav i da su vrlo otporne – kaže nam naš sugovornik. Isto je i s divljom kruškom koja predstavlja važan faktor u bioraznolikosti naših šuma.
– Plodovi ove kruške služe kao ishrana divljači, čime se automatski stvara manja šteta na sadnicama ostalih vrsta drveća i tako čuvamo naš biljni potencijal – smatra naš sugovornik.
Sorta koju spašavaju od zaborava je i brekinja, također vrijedan dar iz prirode koji su ljudi zaboravili. – Brekinju imamo u našim šumama, a ljudi ni ne znaju koliko je ljekovita. Izbojci se koriste za snižavanje šećera u krvi, plodovi su joj zdravi i ukusni. Od njih se mogu praviti i marmelade – o koristi ove voćke u domaćinstvu kaže Dino D. Vrijednost brekinja prepoznala je industrija – riječ je o jako kvalitetnom drvetu, koje pripada među najtvrđe listače u našim šumama i predstavlja izvrstan potencijal za izradu pokućstva.
– Cijena kubika tog drveta u Njemačkoj na licitacijama zna doseći više od 12 000 eura pa mnogi na licitaciju dolaze u Hrvatsku. Nama brekinja služi isključivo da sačuvamo biološki potencijal i tako ih sačuvamo od zaborava, nama je ona zbog toga neprocjenjiva – poručuje naš sugovornik.
RAVNATELJ IVAN KUĆAN: Ponosan sam što ćemo ove stare vrste vratiti u prirodu
„Zaboravljene šumske voćkarice“ projekt je koji Tehnička škola Virovitica provodi već drugu godinu i na njega je ravnatelj Ivan Kućan posebno ponosan.
– Prošle smo godine imali otprilike 2500 sadnica, sada je tu 1500 sadnica više. Volim ući u naš plastenik, vidjeti divlje voćkarice i znati da će i one jednom naći svoje mjesto u hrvatskim šumama. Ujedno, djeci je ovo izvrsna prilika za edukaciju, da u plasteniku i kontroliranim uvjetima vide cijeli postupak, od nicanja do sadnje, i nadam se da će svatko od njih po završetku školovanja naći svoje mjesto na tržištu rada, a možda i uzgajati te voćkarice jer je ovdje naučio kako – radosno kaže ravnatelj koji ističe kako su ovaj projekt prepoznale i druge ustanove zainteresirane za edukaciju i brigu o prirodi.
Tehnička škola Virovitica tako je ugostila učitelje i polaznike Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Virovitica (COOR), vrtiće, osnovne i srednje škole, kao i partnere na projektu iz Mađarske. Svi koji su zainteresirani dobrodošli su, kaže naš sugovornik. – Projekt nije usko vezan samo za našu školu, nego i za cijelu regiju i drago nam je što su njegovu važnost prepoznali i drugi – kaže I. Kućan.
PLASTENIK SAM NAVLAČI “ROLETE” I MJERI TEMPERATURU
Tehnička škola Virovitica može se pohvaliti suvremenim plastenikom na više od 360 četvornih metara, u kojem uzgajaju divlje sorte šumskih voćkarica. Plastenik vrijedan oko 400.000 kuna dobili su u okviru projekta i potpuno je automatiziran. Sustav sam mjeri temperaturu, količinu svjetlosti, vlagu, smjer vjetra i sukladno potrebama uključuje ventilator, grijanje, navodnjavanje. – U slučaju nevremena, automatski se spuštaju rolete, odnosno zasjene, kao i kada je svjetlost presnažna. Plastenik je u potpunosti pokriven senzorima i kamerama za videonadzor što jamči sigurnost sadnica – zadovoljno ističe Dino Davidović, naglašavajući iznimnu funkcionalnost i ekonomičnost plastenika.
PROFESORI I UČENICI PRAKTIČNU NASTAVU PROVODE U PLASTENIKU
Sadnja, presađivanje, zalijevanje, pregledavanje biljaka– sve su to zadatci koje zajedno s učenicima provodi profesor praktične nastave Luka Mlinarić.
– Velik obol projektu dala je i profesorica Rozalija Davidović. Zadovoljstvo mi je biti dijelom ovoga projekta, plastenik je stvarno lijep. U jutarnjim satima uvijek je toplo, dobra je atmosfera, a djeca sa zanimanjem rade – ističe Luka M. koji objašnjava što sve plastenički uzgoj voćkarica podrazumijeva.
Od klijanja do zaštite od polijeganja ponika, sav taj proces trebao je ruke profesora Luke i učenika smjera šumarski tehničar. Đaci su od početka školske godine pa sve do kraja listopada marljivo sakupljali sjeme po šumama naše Bilogore, da bi ga sačuvali i pripremili za sadnju.
– Vadimo sjemenke za daljnju reprodukciju, sjeme odstoji par dana u vodi te ga onda sadimo u plitice. Kada dosegne svoju veličinu od pet do deset centimetara, sadi se u veće posude, da bi biljka mogla nastaviti s razvijanjem korijena te doseći svoju visinu. Tek tada je presađujemo van – objašnjava nam samo dio procesa uzgoja Mario Bošnjaković, učenik trećega razreda šumarskog tehničara. Kaže kako sve njegove kolege vole svoj smjer i zbog ovakvih zadataka jer su konkretni i jer je nastava zabavna i istraživački orijentirana.
– Većina učenika upisala je šumarstvo jer to voli, sve se ovo radi s ljubavlju i zato nam ništa nije teško, pa ni tražiti sjeme voćkarica po Bilogori – poručuje Mario, jedan od vrijednih učenika u plasteniku. (www.icv.hr, mlo; foto: M. Lovrenc)