DAN SESTRINSTVA Ivana Nežić na Odjelu neurologije obitelj priprema za novo poglavlje u životu pacijenta

Mlada medicinska sestra Ivana Nežić već godinu i pol dana radi na jednom specifičnom odjelu virovitičke Opće bolnice – Odjelu za neurologiju. Na njemu se liječe pacijenti s teškim dijagnozama – oni koji su doživjeli moždani udar, pacijenti s dijagnozom epilepsije i multiple skleroze…

Velik broj pacijenata je nepokretan, pa uz druge zadatke, u svakodnevni posao medicinske sestre ili tehničara ulazi i kupanje, svaka dva sata presvlačenje i okretanje, hranjenje na sondu. Ivana je ovaj Odjel sama tražila nakon školovanja. Imala je, kaže, izvrsno iskustvo s prakse, a kolektiv se pokazao sjajan i solidaran. Ispunjava je radošću kada može pomoći nekome tko je sam nemoćan i kada to napravi dobro, kaže. Zahvalnost u pogledu, olakšana bol – njena su nagrada.

„TEŽAK ODJEL“

– Riječ je o ‘teškom’ odjelu, budući da su pacijenti zaista s teškim dijagnozama, no velika je prednost u tome što nikad ne radite sami. Sve radimo u paru i uvijek smo pomoć jedni drugima. Ja sam svaki dan zahvalna što sam mlada, zdrava i što mogu nekome pomoći  – objašnjava Ivana koju starije kolegice hvale kao vrijednu medicinsku sestru koja voli svoj posao, koja se stalno educira i koja svakom pacijentu, ali i svakome s Odjela uvijek pristupa s poštovanjem i razumijevanjem.

– Tek kad sam došla raditi na Odjel, shvatila sam da edukacija nije samo škola, već pravo iskustvo, koje se stječe svakog dana. Teorija i praksa su često potpuno različite – procjenjuje Ivana. U svakoj smjeni, neovisno je li riječ o danu ili noći, nauči nešto novo. Jedna od težih lekcija koju će tek naučiti, ističe, je razgovor s obitelji. Tren je to u kojem se najbližima pacijentu mora objasniti da život njihove majke, bake, djeteta ili brata više nikad neće biti isti. Nažalost, ni njihov.

– Mi kao zdravstveni djelatnici navikli smo vidjeti ljude sa različitim dijagnozama, no obitelj nije. Neke stvari im je teško shvatiti, nisu se susretali s tim. Trebate biti puni suosjećanja i razumjeti da je ljudima teško prihvatiti stanje u kojem mu se član obitelji nalazi, no u isto vrijeme ne smijete se previše vezati za pacijenta, svi su nam pacijenti jednaki – kaže nam Ivana, koja obitelj pacijenta s kolegama uči kako se prilagoditi novom načinu života i njege pacijenta: kupanju, hranjenju na sondu, okretanju…

PRIPREMA ZA NOVE OBVEZE

U svim situacijama sestre, kaže, imaju podršku strpljive i iskusne glavne sestre odjela Branke Krmar. Ona je ta koja ih uči kako razgovarati i pomoći pacijentu, a zatim i obitelji koja će nakon njih preuzeti cjelokupnu brigu. Trenutci su to ponekad muke, nijekanja, kaže nam sestra Branka, prebacivanja krivnje na doktora, sestre, Odjel.

-Vrlo često kod inzulta, moždanog udara, ljudi kada dolaze u posjet pacijentu u bolnicu znaju reći i liječniku i nama: pa kako sad ne može hodati? Doveli su pacijenta na nogama, primjerice, mamu koja je još jučer kuhala, prala, peglala, sve radila, a danas je ‘šlagirana’ i možda više nikad neće hodati, nego će život provesti u kolicima. Zaboravljaju da je u trenu dok su pacijenticu doveli taj udar već krenuo i da su posljedice došle kasnije, unatoč medicinskoj intervenciji, lijekovima i stručnosti. Novo stanje je takvo da će u nekim slučajevima ta ista osoba provesti mjesece ili godine u krevetu, kolicima. Znamo da je ta informacija šok i zato dajemo sve od sebe da smireno, ljudski, polako popričamo sa obitelji kako će osobu njegovati – objašnjava nam sestra Branka.

Kad se tako pristupi, kaže, lakše se dođe do prihvaćanja i razumijevanja. Ljudi se najviše boje hranjenja na sondu, ističe, no nekoliko je osnovnih pravila i procedura koje treba poštovati i kada ih obitelj već na odjelu, prije puštanja pacijenta kući svlada, lakše se pomire s novom situacijom, osjećaju se spremniji na sve promjene koje ih čekaju.

Iako su već navikli na gotovo sve situacije, svaki novi pacijent podsjeti ih da su, unatoč profesionalnosti, i oni samo ljudi.

– Teško je kada se, na primjer, pojavi mladi čovjek sa obitelji, a ima tešku dijagnozu tumora na mozgu. Bez obzira što imaš iskustva, uvijek mora postojati empatija. Ja kažem, mi odemo kući, no naš je pacijent i tada s nama, o njima mislimo uvijek i za njih se uvijek brinemo – poručuje sestra Branka, koja kaže kako je ljubav prema čovjeku jedini uvjet za ovaj posao pa je svaki oporavak pacijenta i njima razlog za veselje.

(www.icv.hr, mlo, lmh)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content