PRVI DIO Svjedočanstva Marije Biondić-Đurčević, jedine živuće osobe s našeg područja koja je preživjela bleiburški „Križni put“

hdr

Ovih dana mnogo se govorilo o bleiburškoj tragediji, o stradavanjima koja su prošli pripadnici vojske, ali i civili, odnosno nevini narod među kojima je bilo mnogo djece. Kako bi se odala počast žrtvama ovog stravičnog pokolja, Virovitički list razgovarao je s Marijom Biondić-Đurčević, jedinom živućom osobom s našeg područja koja je preživjela bleiburški „Križni put“ te se vratila doma, u rodnu Viroviticu. Za potrebe ovoga članka, Marica, kako je od milja zovu, koja danas ima 93 godine, ispričala nam je svoju potresnu priču o strahotama koje je proživjela kao mlada, 18-godišnja djevojka. Njezino svjedočanstvo objavit ćemo u nekoliko nastavaka, a ovaj put donosimo vam prvi dio priče, koji se odnosi na početak njezinog križnog puta pa sve do trenutka kada su u koloni došli pred Bleiburško polje. Nastavak ispovijesti pročitajte samo u sljedećem broju Virovitičkog lista.

SAN O SLOBODI

Marica Biondić, r. Đurčević, rođena je 19. veljače 1927. godine u Virovitici, kao dvanaesto dijete u obitelji Mije Đurčevića. Obitelj nije bila imućna, pa se Marica učlanila u „Hrvatski sokol“, u kojemu je tada bilo mnogo hrvatske mladeži. Ubrzo se dobrovoljno javlja u Regularnu vojsku Nezavisne Države Hrvatske – u Ustašku vojnicu. – Nijemce smo 1941. godine dočekali kao osloboditelje od Jugoslavije. Ispred nekadašnje ‘Prve hrvatske štedionice’ u Zrinjskoj ulici (današnja Ulica Matije Gupca) u Virovitici, 10. travnja 1941. išla sam na doček njemačke vojske. Među ljudima koji su dočekivali njemačku vojsku bila je i nastavnica povijesti Olga Pavelić – prisjeća se Marica te dodaje kako je ideja da će Jugoslavija propasti te da će se osnovati Nezavisna Država Hrvatska u njoj izazivala ogromnu sreću.

Sanjala je, naime, o slobodi hrvatskog naroda. No san se ubrzo izjalovio.
Marica se tada prijavila na vojnu izobrazbu koja se održavala u Njemačkoj te je u Neuruppin otputovala 17. srpnja 1942. godine. Tamo je radila kao sluškinja, čuvala djecu te naučila šivati i govoriti njemački. Nakon školovanja u Njemačkoj doputovala je nazad u Hrvatsku te je po povratku otišla u Posavinu, gdje je upoznala zaručnika Neorčića. U Jasenovcu je Marica, kao mlada 17-godišnjakinja, radila razne poslove, a svaka tri mjeseca mijenjali bi joj posao. Radila je tako u bolnici, kancelariji, u skladištima te na poljima. Kaže kako su sva polja, u proljeće 1945., morala biti posijana da bi, ako i kada se vrate, imali što jesti. Radila je također kao djevojka koja je svaki dan, prema popisu, dijelila cigarete. Po tome su je svi zapamtili.

-Sjećam se, 23.ožujka 1945. došlo je naređenje da moram skratiti kosu. Imala sam dvije pletenice, brico me šišao, a ja sam plakala. Brico je otišao reći zapovjedniku da jako plačem, no nije bilo milosti. Jednu pletenicu su već odrezali, pa su morali i drugu – prisjeća se Marica trenutka kada je morala dati da joj odrežu kosu, ukras svake djevojke. Zaručnik ju je tješio, kaže, da će sve biti brzo gotovo, da će zajedno otići roditeljima i reći da su u vezi, da ih čeka sretna budućnost. – Međutim, nismo znali da je već iz Bosne krenula kolona, da su povukli ljude i da ćemo za koji dan i mi krenuti na put – započinje Marica priču o nesretnom „Križnom putu“. A tada je došla kolona. – Krenuli smo, kolona je već bila formirana. Nismo nosili nikakve hrane, ništa. Imali smo samo ono što je bilo na nama – priča Marica.

ZLATO ZA KORICU KRUHA

Put započinje u svibnju 1945. godine u Lekeniku. -Tamo sam se razboljela i mislili su da neću preživjeti. Doktori su bili Židovi, zatočenici, a sestre su bile kažnjenice. Pomogla mi je jedna medicinska sestra koja me pazila cijelu noć. Rekla mi je ujutro: ‘Ako si preživjela ovu noć, onda ćeš preživjeti.’ – sjeća se Marica.

Iz Lekenika su, kaže, krenuli za Sisak, otkud su zaprežnim kolima krenuli put Velike Gorice. Marica je bila jedina žena među grupom muškaraca. Nakon dva dana zadržavanja u Velikoj Gorici, put ih odvodi u Zagreb te sa seljačkim kolima dolaze u Ilicu, gdje Marica susreće Franju Šuprnju iz Virovitice.

-Zagreb je tada drugačije izgledao. Ilicu su krasile male kućice u kojima su bili obrtnici. Tamo su nas opljačkali – uzimali su nam novac i nakit ili kožne kapute (tko ih je imao), odnosno sve ono što je bilo s nama i na nama. Slušali smo vijesti i nismo znali što se događa – ističe Marica. U koloni su čekali zapovijed kuda će ići.

Tamo je, ističe, srela prijatelja iz djetinjstva. – On mi je rekao: ‘Tko prvi dođe doma, nazad, neka ide svojima pozdraviti u ime drugoga, jer ne znamo hoćemo li se ikada vratiti’. Zavladao je strah kakav nikada nisam osjetila u životu – priča Marica. Zdrug u kojemu se nalazila Marica put nastavlja po noći, u smjeru Podsuseda. -Padala je kiša, sjećam se, a cijelim su putem odjekivale detonacije. Putem smo vidjeli uništene tenkove. Prema Sloveniji su se kretali „napamet“ jer nisu znali put. Došli smo na granicu. Bilo je teško jer nismo nosili hranu. Bili smo gladni, a za jedno su jaje tražili tisuću kuna. Slovenci nam nisu dali ni kruha. Nisu dali ni vode, osim ako nisi imao nešto vrijedno što si im mogao dati. Samo za zlato ili novac moglo se dobiti komadić kruha, vodu ili deku – priča Marica, ističući kako je bila riječ o civilima, a ne partizanima.

Nekoliko dana kasnije dobili su malo mesa, ističe, no bez soli. – Kuhanu govedinu prvo su podijelili djeci i ženama, pa onda tek vojnicima. Jednom smo dobili i žgance – o putu gladovanja koji je svaki sudionik prošao priča nam naša sugovornica. Put ih je potom doveo u predgrađe Celja, gdje su ih Belogardisti čuvali da neometano nastave put. Pretpostavljali su, kaže, da je zapovjednik njihova zdruga Marko Pavlović u dogovoru s Belogardistima. Šest kilometara dalje od Celja, Marica susreće Vladu Grahla te Maricu i Matu Kovačević iz Virovitice. – Došli smo u jedno selo. Žedni. Gladni. Dvorišta su bila zatvorena. Na bunarima skinute kante i lanci da ne možemo zagrabiti vodu – prisjeća se Marica -Naišla sam na neku ženu koja je dojila krave, ona mi je dala mlijeka i spasila me – govori Marica.

ŽEDNI, GLADNI, BEZ ODMORA

Kolona umornih, gladnih i bolesnih ljudi bila je laka meta. Zato su napadi partizana bili iznenadni i nemilosrdni, kaže Marica. -Sjećam se kada su nas jednom prilikom napali partizani, stvorili su se niotkuda, iz brda. Među našima je bilo puno mrtvih i ranjenih. Ja sam se spasila tako što sam otišla u jedan potok. Cijelo vrijeme puta, prepričava Marica, sa sobom je nosila i skrivala mali karabin s pet metaka. Bio je to konačan izlaz, u slučaju da su stvari postale neizdržive. – Radije ću se ubiti nego predati partizanima – dodala je Marica o težini svakodnevice koju je prolazila i stalno vagala vrijednost vlastita života, načet bolešću, umorom i užasom.

No put je krenuo dalje. Rijetki su se vozili u zaprežnim kolima ili u kamionima, no većina je, kao i ona, išla pješice. Kasnije je ponestalo goriva za kamione. Cilj je bio, kako kaže Marica, što prije doći do Austrije. -Među nama se prolomio glas da idemo u Austriju, kako bismo se predali Amerikancima. Na čelu naše grupe bio je Lorković. Zaključilo se da ćemo se radije predati Amerikancima nego Britancima. Hodajući, uzdali smo se u Lorkovića koji će pregovarati s Amerikancima o našoj predaji – rekla je Marica sjećajući se Lorkovićeve žene koja joj je dala ručnik, u tom trenu njoj jako vrijedan predmet. Jer, bili su žedni, gladni i nadasve prljavi. Trebali su odmora, no vijest da moraju hitno nastaviti put prema Austriji im nije dala ni minute odmora. Bojali su se ponovnog napada partizana, pa ih je nada da će izbjeći napad tjerala dalje. No on se ipak dogodio – 12. svibnja 1945. godine, oko 10 sati u Sloveniji, u blizini jednog klanca, kolona je opet bila napadnuta. Mnoštvo mrtvih, ranjenih. Samo iz Maričine kolone, umrlo je njih desetak.

LAŽNA NADA

– Zvali su sve žene iz kolone da pomognu ranjenicima, među njima i mene. Tada sam bila odjevena u uniformu, pa mi je jedna žena savjetovala da se presvučem – sjeća se Marica koja kaže kako se tada već jedva kretala jer je preboljela i tifus. Uskoro, počelo se govoriti da su partizani prihvatili poštivati međunarodne konvencije prema zarobljenicima i ranjenicima i da će ih liječiti. Uvjeravali su ih kako im se neće ništa dogoditi, dok je duga, nepregledna kolona nastavljala svoj put prema Austriji.

Marica se sjeća da su sa sobom imali pokretnu kuhinju, no nisu imali što skuhati. S Maricom u koloni hodala je Ljubica Dugalić iz Osijeka. -Predvečer smo došli do nekog seoskog imanja. U početku nisu otvorili vrata, ali onda su nas pustili u kuću. Tu smo se zadržali oko sat i pol. Nailaze ustaše pod zapovjedništvom Kaića iz Požege. Svi očekujemo spas u Bleiburgu. Tamo ćemo se predati Amerikancima – euforično se prisjeća Marica. No euforija je trajala kratko.

PARTIZANI S BIJELOM ZASTAVOM

Kolona dolazi do jednog proplanka s kojega se vidio mali gradić. -To je bilo strašno za vidjeti. Ljudi su bili poklani, ostavljeni kraj puta. Samo tako. Plave uniforme, mi smo ih zvali Finci. Porezali su im uši i šake. Od tamo je bilo još šest kilometra do Bleiburškoga polja. Krenuli smo dalje, a onda smo uskoro naišli na jedno popaljeno selo u kojemu smo ničice pali na zemlju i malo odspavali – govori nam Marica, koja kaže kako su im se uskoro pridružili svi rodovi vojske. Na konjima, s bijelom zastavom, dojurila su tri partizana, sjeća se Marica, javili su se zapovjedniku Herenčiću te su tražili od kolonaša da im se predaju, jer su ih navodno opkolili.

-Uslijedilo je ono čega smo se svi bojali. Herenčić nam je prenio poruku i rekao da je najbolje da se sami snalazimo i da dalje ne moramo ići. Svi smo se raspršili, no nitko nije otišao, osim onih koji dalje više nisu mogli, što od gladi, što od umora, što od psihičke iscrpljenosti. Oni su se ubili -tragično se prisjeća Marica te dodaje kako je nastavljajući hodati stigla do jedne kuće u kojoj je srela Stevu i Ivu Prpića iz Rezovačkih Krčevina koje kasnije nikad više nije vidjela.

-Opet žurimo prema Bleiburgu. Idemo šumskim putem. Drava nam je s desne strane. Dolazimo na neku livadu. Bili smo šokirani groznim prizorom. Vidimo mnogo mrtvih, masakriranih, neki ljudi su zaklani, neki svezani i brutalno ubijeni, neki izmrcvareni do neprepoznatljivosti – plačući se prisjeća Marica. Iznad njih su preletavali avioni, a njihov zvuk tjerao im je strah u kosti.

-U Bleiburg dolazimo 15. svibnja oko 12 sati. Polje je puno naroda, ponajviše žena s djecom. Uskoro je stigla naredba da moramo izvjesiti bijele zastave jer se predajemo. Naši pregovaraju s Englezima. Smjestila sam se točno pokraj potoka na Bleiburškom polju. Još uvijek je tinjala nada da ćemo se predati Amerikancima i da će našim mukama uskoro doći kraj. No umjesto slobode počinje pravi pakao.

(www.icv.hr, lmh, Foto: L. M. Hock)