Svako dijete u svom procesu odrastanja mijenja zanimanje kojim se želi baviti kada odraste. Roditelji tako često svjedoče budućim princezama, frizerkama, pjevačicama, automehaničarima, astronautima i radnicima u zoološkom vrtu. Kako odrastanju i dječjoj maštariji brzo dođe kraj, treba odabrati zanimanje kojim ćemo se zapravo baviti cijeli život. Uzora je puno, ponekad prevagnu materijalni razlozi, ponekad unutarnji poriv, a ponekad je to posebna draž, kad se ono što voliš „poklopi“ s odabirom članova obitelji. Ovo je priča o njima – našim sugovornicima koji su krenuli stopama svojih roditelja i danas pod istim prezimenom nastavljaju poslovnu tradiciju.
Najstariji virovitički kozmetički salon u vlasništvu je Andreje Petrović koja zajedno sa svojom kćerkom Dorom uljepšava stotine Virovitičanki. Zbog užurbanog tempa života i činjenice da bi cijeli život radila za nekoga, Andreja se, još prije 32 godine, odlučila vratiti u Viroviticu i otvoriti svoj kozmetički salon.
– Tada u Virovitici nije postojao kozmetički salon pa je Virovitičanke trebalo naviknuti na ponudu u kozmetičkom salonu. Prve klijentice su bile imućne građanke koje su putovale u Zagreb, pa su s radošću pozdravile otvaranje mog salona – prisjeća se Andreja te dodaje kako su se vremena promijenila, kozmetika je napredovala, drugačiji su trendovi, a nove generacije žele neprestano biti u toku.
– Zahvaljujući Dori u ponudu salona uvrstila sam mnogo toga novoga, od raznih usluga, poboljšanja već postojećih tretmana do tehničke podrške i marketinga salona – zadovoljno priča Andreja. Nastojala sam, nastavlja Andreja, Dori ukazati na sve dobre, a osobito na one loše strane ovoga posla kako kasnije ne bi bilo problema ili nezadovoljstva.
– Ustrajala sam je podučiti svemu što znam kako bi ona jednoga dana mogla nastaviti moj posao – priča nam Andrea.
DRUGI DOM
Kada se radno mjesto roditelja nalazi u obiteljskoj kući, djeca često vole zaviriti u radnju kako bi vidjela što se tamo događa.
– Odrasla sam u tom salonu. Još sam kao klinka trčkarala okolo po salonu, bila sam tamo s mamom. Sjećam se kako su me najviše fascinirala sretna lica klijentica koje su napuštale salon. Spoznaja da nekoga možeš usrećiti i uljepšati fizički, izgledom, ali i psihički, me najviše privukla ovom poslu. Zbog zadovoljstva klijenata odlučila sam da je to jedino što ja želim raditi te da se jedino u tome vidim – s veseljem govori Dora. Danas, nakon sedam godina rada s mamom, priča Dora, zna da to nije bio promašaj i da uživa u poslu koji radi.
– Ne žalim niti jedne sekunde – poručuje Dora, koja je školovanje za kozmetičarku završila u zagrebačkoj Prirodoslovnoj školi „Vladimir Prelog“ te je oduvijek znala da će se po završetku školovanja vratiti u svoju Viroviticu i raditi u maminom salonu.
– Prekrasno je kad imaš odličan odnos sa šefom i nitko te ne izrabljuje, uz to možeš si sam slagati raspored, dogovoriti oko odlaska doktoru, na godišnji, slobodnih dana i slično – radosno govori Dora, koja na rad s majkom u salonu gleda kao na rad s najboljom prijateljicom.
Katkad, kaže Dora, kada rade popodnevnu smjenu, prije posla popiju zajedno kavu i tek onda započinju s radom. Naime, Andreja i Dora rade u istoj smjeni pa su u isto vrijeme doma i u isto vrijeme na poslu pa je stoga suživot ovih kozmetičarki – neophodan. Kada netko živi zajedno i radi zajedno, mnogo je lijepih trenutaka, no rjeđi su oni trenutci kada se Andreja i Dora ne slažu pa padne i koja gruba riječ.
– Naravno da se ponekad porječkamo, svatko ima svoje mišljenje, ali ta prepirka samo znači da nam je objema stalo do našeg salona jer sve što radimo, radimo za nas i za Dorinu budućnost – ističe Andreja.
Baš kako svako dijete u svom roditelju vidi sve ono najbolje, tako i Dora vidi u svojoj mami.
– Koliko god sam u školi puno naučila i nije bilo lako, mama me najviše naučila i na sve pripremila. Najviše sam radila i najduže od svih, a sve samo kako bi naučila dobro raditi – s osmijehom prepričava Dora te se prisjeća jednog ljeta kada je zadatak u školi bio odraditi 176 sati praktičnoga rada.
– Svi moji prijatelji su to ljeto išli na bazene, uživali u praznicima, a ja sam odrađivala svih svojih 176 sati prakse. Nikada to neću zaboraviti – prisjeća se Dora, na koju je mama prenijela svu svoju temeljitost i preciznost rada. (www.icv.hr, lmh)