Na obroncima Papuka postoji mjesto na kojem priroda ima zadnju riječ. Ondje se nalazi korijenje bukve toliko veliko da pod njega stane i do troje ljudi. Nova, mlada stabla uz bok su onima koje su prije par desetljeća srušili vjetar ili udar munje i danas su svjedoci vremena koje prolazi. Na nekim dijelovima tlo je pusto. Mračno je i usred bijela dana. Opet, na nekim dijelovima, gdje je drvo palo i probilo se sunce, život buja u svim svojim oblicima. Tlo je prekriveno slojevima kore, lišća i starog korijenja, a brojne vrste kukaca, gljiva i biljki našle su ondje mjesto za novi početak.
Sve ovo jasno govori da je riječ o prostoru u kojem je priroda majka. Maćeha. Mentorica. Izvršiteljica vlastite volje. Sve to prepustila joj je sama šumarska struka prije gotovo pedeset godina. Dali su joj „odriješene ruke“ da sama gospodari tada „običnom“ bukovom šumom.
UČITELJICA PRIRODA
Do danas, slijedeći isključivo svoju volju, priroda ju je oblikovala u pravu, pravcatu – prašumu. Slavonska bukova prašuma o kojoj je zapravo riječ od samog početka ove priče nalazi se u okviru Arboretuma Lisičine i primjer je sekundarne prašume koju danas proučavaju stručnjaci, šumari, biolozi i svi oni koji žele upoznati prirodu kao gospodaricu svega.
– Sekundarna (primarno gospodarska prirodna bukova šuma, op.a.) bukova prašuma dio je Arboretuma Lisičine i od nje svi mnogo učimo. Ona nam pokazuje kako zapravo treba gospodariti šumom. Stara je 140 godina, a u nju je čovjek sa sjekirom, motikom ili bilo kojim alatom posljednji put ušao prije gotovo pedeset godina, kada je izuzeta od gospodarenja. Prašumu posjećuju samo studenti, profesori i znanstvenici za potrebe istraživanja te pokoji planinar namjernik ili berač gljiva, ako mu se prašuma nađe na putu kroz Papuk – kaže nam Nataša Rap, dipl. ing. šum, rukovoditeljica Odjela za ekologiju Uprave šuma Slatina, dok gledamo u prekrasnu, izazovnu šumu oko nas.
Zeleno prostranstvo u kojem se poštuju samo prirodni zakoni mnogima je danas fascinacija. Tajnovito zbog svojih sjena i relativne nepristupačnosti, zanimljivo zbog samoodržanja, intrigantno za istraživače koji u ovom „ekološkom praktikumu“ u kojem je učiteljica isključivo priroda imaju priliku vidjeti kako nastaje život, ali i kako korisna može biti smrt jedne obične – bukve. Jer, drugih vrsta u slavonskoj prašumi nema.
– Karakteristika ove sekundarne prašume je da na jednoj površini imamo stabla, drveća različite starosti, od mladih biljaka pa sve do drveća starog stotinu godina. Ovdje kada stablo dođe do svoje fizičke zrelosti, pada na tlo i stvara uvjete za rast mladih biljaka jer dovede svjetlost u sastojinu. Isto tako, ako ga ošteti vjetar, oluja, munja, ako mu nevrijeme sruši deblo i pritom iščupa korijenje van, ono takvo ostaje dok ne nestane – objašnjava nam Nataša Rap tren kada na mjestu mraka nastane čarolija. U takozvanom jezgru prašume tada počinje obnova. Svaka napukla grana ili srušeno stablo pustit će dragocjenu svjetlost koja će malo-pomalo mijenjati taj dio šume.
ČAROLIJA SVJETLOSTI
– Budući da su okolna stabla već naplodila tlo, na tom će mjestu ubrzo doći mlade biljke. Sve što je staro drvo bilo, priroda će iskoristiti, ništa neće baciti. Lišće i grane će postati hrana životinjama, najčešće divljači, koru i deblo kukci će iskoristiti kao dom, a ono što ostane, postat će hranjivo tlu. Iz njega će, opet kada dođe vrijeme, niknuti nova, mlada biljka bukve. I tako, ciklus života u šumi se nastavlja, i bez čovjekove ruke – glasom punim poštovanja govori nam Nataša koja ističe kako bukova prašuma u srcu Slavonije stručnjacima govori o tajnama dobrog gospodarenja ovim prirodnim blagom.
Iako na prvi pogled mračna, prašuma u sebi krije pravu zbirku biljnog i životinjskog svijeta. U slavonskoj prašumi to su divlje svinje, jelenska i srneća divljač, lisice, jazavci, kune. Prolaznik može nabasati i na kojeg čaglja. Krošnje i debla starih bukovih stabala nastanjuju crna i zelena žuna, vuga, djetlići. Iz grmlja s rubova šume čuje se pjev grmuša, vrapčića i slavuja. Šumsko tlo i dijelovi mrtvog drveta sakrivaju brojne kukce – jelenka, strizibube, hrušteve.
– Ovdje žive i vodozemci i gmazovi – različite vrste guštera poput zelembača i livadne gušterice, daždevnjaci. Dom je to i zmijama, najčešće bjelouškama, ali pronađe se i koja riđovka – objašnjava Nataša Rap.
U prirodi nema izbjegavanja dužnosti, pa svaka vrsta ima i svoj zadatak: razne vrste gljiva u ovoj sredini imaju važnu ulogu razgradnje biljnog materijala: bukove gube, različite vrste capica koje izgledom podsjećaju na koralje, upoznaje nas N. Rap. Iskusni berači gljiva raspoznat će vrganje, djedove, bukovače, mjestimično i sunčanice, ali isto tako i atraktivne, ali otrovne muhare.
Za ulaz u prašumu potrebno se najaviti Šumariji
– Zanimljivo je spomenuti kako su mladi izdanci paprati jestivi i mogu se konzumirati kuhani ili prženi. S druge strane, stariji listovi nisu za jelo, a podanak je i otrovan – o tome da je važno znati osnovne vrste prilikom posjeta prašumi upozorava nas N. Rap. Zato na pitanje može li bilo tko „zalutati“ u slavonsku prašumu i treba li dozvolu za njen obilazak, spremno dobivamo odgovor.
– U ovom trenu nema službene ulaznice za prašumu, pa ni za Arboretum Lisičine, kojemu sekundarna prašuma i pripada. Kretanje kroz šumu nije bezazleno i svatko u nju ulazi na vlastitu odgovornost. Zato bi se svakako prije posjeta trebalo najaviti Šumariji Voćin. Riječ je o 18 hektara površine na kojoj ljudska ruka nije krčila ni intervenirala već 50 godina i bilo bi dobro da bar netko iz Šumarije zna da na tom području taj dan ima ljudi, u slučaju da netko zatreba pomoć ili se izgubi – savjetuje sve buduće istraživače namjernike naša sugovornica. (www.icv.hr, mlo)
[g-gallery gid=”559584″]