MOBILNI PALIJATIVNI TIM ŽUPANIJSKOG DOMA ZDRAVLJA Mihaela s teško oboljelima i njihovim obiteljima dijeli dobro i zlo

Oni koji boluju od karcinoma, teške bolesti pluća, srčanih oboljenja, zatajenja bubrega, ciroze jetre, demencije ili su preživjeli moždani udar, odnosno boluju od teške i neizlječive bolesti, u toj dijagnozi ne moraju biti sami. Uz obitelj – supružnike, djecu, roditelje, prijatelje i rodbinu, od srpnja prošle godine mogu zatražiti pomoć i mobilnog palijativnog tima Doma zdravlja Virovitičko-podravske županije. Sestra Mihaela Jaković iz Voćina tako će im pokucati na vrata i ponuditi pomoć kroz savjet, ideje, saslušati ih i voditi kroz tijek bolesti.

SAVJET ZA SVE

– U odnosu na patronažu ili zdravstvenu njegu u kući, koje se više baziraju na samog pacijenta, ja uz pacijenta radim i s cijelom obitelji kroz psihološku pomoć. Nakon što pacijentu izmjerim vitalne funkcije, slijedi razgovor. Izvrsno je kad se pacijent otvori, kad mi kaže što ga muči, kako se nosi s novom situacijom, kad mi ispriča što je sve proživio i kad uspostavimo dobru komunikaciju. Tada slijedi i razgovor s članovima obitelji, odnosno udomiteljima – objašnjava nam sestra Mihaela Jaković, koja je pet dana u tjednu na terenu, obilazeći na kućnom pragu svoje pacijente.

Pokriva cijelu Virovitičko-podravsku županiju, svaki grad i selo u rasponu od Pitomače do Orahovice. Neki pacijenti žive sami, neki uživaju podršku supružnika, djece ili roditelja koji su s njima 24 sata dnevno. Neki su samostalni i pokretni, drugi su, pak, zbog napretka bolesti potpuno ovisni o svojim bližnjima.

– Svaki je pacijent poseban i svakome pristupam na drugačiji način. Važno mi je pokazati otvorenost, da znaju kako mi mogu sve reći i da sam tu za njih – predano govori Mihaela koja kaže kako je u ovih godinu dana upoznala brojne prekrasne ljude i zahvaljujući njima, i sama puno toga naučila o bolesti, životu, hrabrosti.

Jer, strah, tjeskoba, pitanja i nedoumice samo su dio osjećaja kroz koje prolazi ne samo s pacijentom, nego sa svima koji s njim nose posljedice bolesti.

KRENUTI NA VRIJEME

– Svatko reagira na svoj način. Neki pacijenti i njihovi članovi obitelji odmah su prihvatili pomoć, drže se savjeta, preporuka, otvoreni su, surađuju u svemu. Drugi, opet, nekako drugačije traže svoj put. No uvijek mi je drago kad na odlasku vidim njihov osmijeh i kad me pitaju: Kada se opet vidimo? – iz iskustva priča Mihaela.

Ona će pacijentu objasniti da je normalna mučnina kod lijekova koje koristi, kada da pripazi na dehidraciju, koja je bol normalna, a kada je potrebno zvati svog liječnika. Obitelj će savjetovati da pripaze na određene tjelesne, ali i druge simptome, kako bi mu se pomoglo. Ponekad, neka lijepa pjesma, prisjećanje na uspomenu ili pak dobra knjiga učine više od lijekova, sa smiješkom nam kaže Mihaela. Naglašava kako je važno da obiteljski liječnici što ranije zatraže ovu vrstu pomoći za svoje pacijente.

– S palijativnom skrbi trebalo bi se početi odmah po dijagnozi neizlječive bolesti, kako bi se na vrijeme pristupilo osobi, da se one ne osjeti izolirano, očajno, bezizlazno. Nekad dosta kasno dobijemo zahtjev za palijativnom skrbi, pa se znalo dogoditi da u posjet odem samo jednom ili dva puta prije negoli je stariji pacijent preminuo – sa žaljenjem kaže Mihaela, koja danas obilazi 25 pacijenata i pacijentica, a u godinu dana upoznala ih je 59. I u tim slučajevima, kontakt s obitelji se ne prekida – nakon posjeta koji nosi simboličan naziv žalovanje, mnogi će s njom ostati u kontaktu, povremeno nazvati, pozdraviti, podsjetiti što im je značila.

Put bolesti koji zahtjeva palijativnu skrb ne mora nužno biti obojan sivim bojama, svjedoči nam Mihaela, čiji su pacijenti, ali i članovi obitelji, iskoristili priliku da uz njenu pomoć i druge članove mobilnog tima tešku situaciju učine što lakšom i prihvatljivom.

– Uz mene kao medicinsku sestru, mobilni tim čini još i liječnik. Surađujemo s ukupno četiri liječnika koji se izmjenjuju u timu. No, na razini županije, Tim za palijativnu skrb uključuje i predstavnike iz drugih institucija, ustanova, vjerskih zajednica i civilnih udruga, kako bismo pacijentima i njihovim obiteljima pružili zaista sveobuhvatnu pomoć – ističe sestra Mihaela Jaković koja je za potrebe ove službe prošla tečaj Osnove palijativne medicine pri CEPAMET-u na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

JAVITE SE SVOM OBITELJSKOM LIJEČNIKU

Kako doći do pristupačne i stručne Mihaele Jaković ili mobilnog palijativnog tima? Maja Antoljak, koordinatorica palijativne skrbi Doma zdravlja Virovitičko-podravske županije ima odgovor na to pitanje. Koordinatorica je važna logistika cijele službe – ona je spona između svih onih koji su uključeni u sustav medicinske pomoći pacijentima, djeluje samostalno u pružanju i razvoju palijativne skrbi s mobilnim timom i drugim dionicima palijativne skrbi u županiji.

– Zahtjev za palijativnim posjetom može pokrenuti obiteljski liječnik, odnosno patronažna sestra, ali i sam pacijent, odnosno njegova obitelj, nakon otpusnog pisma iz bolnice ili odmah po dijagnozi bolesti – odgovara Maja Antoljak, dodavši kako sve informacije koje ih zanimaju o ovoj pomoći pacijenti mogu pronaći na internetskim stranicama Doma zdravlja.

– Mobilni palijativni tim pruža specijalističku palijativnu skrb bolesnicima u njihovom domu te podršku članovima obitelji koji skrbe za bolesnike. No mobilni tim ima i savjetodavnu ulogu za druge profesionalce u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao što su liječnik obiteljske medicine, medicinska sestra, patronažna služba i zdravstvena njega u kući. Zajednički, s drugim profesionalcima sudjeluje u rješavanju kompleksnih potreba u terapiji simptoma i psihosocijalnoj skrbi te drugim vrstama pomoći pacijentima – nadalje objašnjava M. Antoljak koja apelira na sve liječnike obiteljske medicine, kao i same obitelji, da se jave ako imaju potrebu za palijativnom pomoći.

Kako ne bi bilo zabune, važno je naglasiti, kaže M. Antoljak, da palijativna skrb zasad ne uključuje stacionarnu palijativnu skrb, znači smještaj u postelji u bolnici ili na odjelima, nego je mobilni tim posvećen isključivo radu s pacijentima u njihovom domu. – Oni, pak, pacijenti koji su zbog svoje bolesti u pogoršanju, zbrinjavaju se u Općoj bolnici koja raspolaže s pet palijativnih postelja – ističe M. Antoljak.

Dom zdravlja Virovitičko-podravske županije s nadom gleda u palijativu, važnu vrstu pomoći s kojom su, kaže ravnatelj dr. Ivica Fotez, zaokružili medicinske usluge za sve generacije pacijenata. Suradnjom patronaže, zdravstvene njege u kući, obiteljskih liječnika i mobilnog palijativnog tima, pacijenti sada imaju kvalitetno pokrivenu medicinsku pomoć od svog rođenja do duboke starosti. Unatoč manjku kadrova, Dom zdravlja uspio je osigurati četiri liječnika koji djeluju s mobilnim palijativnim timom i koji su prošlu posebnu edukaciju za ovu vrstu pomoći.

– Na svu sreću, sklopili smo ugovore s koncesionarima, liječnicima opće medicine u ordinacijama, koje smo o svom trošku educirali te im mjesečno plaćamo financijsku naknadu za rad u mobilnom palijativnom timu. Tako nam je, uz mobilnu medicinsku sestru, pokriveno cijelo županijsko područje – kaže dr. Ivica Fotez.

Naglašava važnost palijative koja ima važnu ulogu i u budućnosti. S novim uslugama koje planiraju, riješile bi se trenutno važne potrebe pacijenata s područja cijele naše županije.

– Naša ideja je da u prostorima Doma zdravlja u Virovitici napravimo prijelazni stacionarni tim palijativnog zbrinjavanja, koji našem području nedostaje. U tom ‘prijelaznom’ stacionaru zbrinjavali bismo pacijente koji zahtijevaju skrb 24 sata dnevno i više ne mogu biti u kućnim uvjetima, ali nisu za klasični, bolnički stacionar palijative jer ne zahtijevaju intenzivno zbrinjavanje. Naravno, riječ je o ideji koja ovisi o financijskim sredstvima i ugovorima s HZZO-om jer će ova vrsta usluge podrazumijevati stručnjaka, medicinsku sestru koja će pacijentima biti na raspolaganju 24 sata dnevno te anesteziologa – ističe dr. Fotez.

Hvali pomoć Virovitičko-podravske županije, koja je u dosadašnjim projektima i uslugama za pacijente Domu financijski maksimalno izašla u susret, pa tako i subvencijama novih vozila za potrebe patronažnih sestara i mobilnog tima palijative, s kojima idu na teren. Donacija iz Tirola, pak, omogućila je županijskom Domu zdravlja ponuditi 12 kreveta na posudbu pacijentima, koji su potpuno opremljeni za teško bolesne osobe i koji im mogu pomoći u smanjenju rizika za nastanak dekubitusa ili upale pluća.

– Obitelj pacijenata taj krevet može zatražiti putem patronažne sestre, obiteljskog liječnika ili mobilnog tima. Na raspolaganju su pacijentima, kao i druga pomagala poput kolica, štaka i hodalica – poziva dr. Fotez sve one koji imaju potrebu za pomagalima da se obrate Koordinacijskom centru za palijativnu skrb.

ISKUSTVO IZ PRVE RUKE

Neizlječive bolesti svojevrsni su križ za cijelu obitelj, pokazuje primjer Ivanke G. iz sela u blizini Slatine. Njen suprug prije dvije godine saznao je da je obolio od karcinoma debelog crijeva, bolest se proširila i na druge organe, a otkrivena je prekasno. Obitelj se tako u kratkom vremenu morala suočiti s teškom dijagnozom, ali i svime što je ona donijela. Jer, njen suprug V., kaže Ivanka, bio je radišan i vrijedan, ali jako povučen čovjek. Cijeli život sadili su duhan, radili u poljoprivredi, a kad je stigla dijagnoza, jednostavno se predao sudbini. Preminuo je u travnju ove godine, a Ivanka, uz bolest, pamti i brigu sestre Mihaele, koja im je, kaže, bila velika pomoć, pogotovo njoj, u svim onim mjesecima tijekom kojih ih je posjećivala. Objašnjava da suprug nikada nije mirno prihvatio svoju bolest, nego se jednostavno zatvorio za sve oko sebe.

– Kao da više ništa pozitivnog nije vidio u životu. Probao bi neke terapije, savjete, ali brzo bi odustao. Smetalo bi mu društvo. Ponekad bi mu bilo jako teško, a tu težinu nije imao na koga istresti, nego na nas, najbliže članove obitelji – skromno priča Ivanka, koja je cijelo vrijeme bolesti, zajedno sa sinom Z., bila most između liječnika, sestara i svog supruga, a koji nije imao volju ni govoriti o stanju u kojem se nalazi, a ni surađivati s liječnicima.

Kada je Mihaela stigla na njihova vrata, kao mobilna sestra zadužena za palijativu, pacijent nije pokazao želju za komunikacijom.

Svih mjeseci njenih posjeta, umjesto pacijenta, pričala bi uglavnom Ivanka, bez koje V. nije htio biti ni trenutak s drugom osobom. Ivanka je sestri zaduženoj za psihološku pomoć pričala o progresiji bolesti, o terapijama protiv bolova, o tome kako se osjećaju u svakoj situaciji i kako je ponekad jako teško. Ivanka i sin dugo su, danju i noću, dežurali uz V.-in krevet, prilagođavali se svim njegovim potrebama, nastojeći u ovoj nerješivoj situaciji sitnicama uljepšati život i bolesničke dane svom suprugu i ocu. Kada ih je napustio, dio njih osjećao je kao da je morao dati više, iako su iscrpili sve svoje snage i mogućnosti. Tada je Mihaela opet uskočila, da postavi stvari “na svoje mjesto”. Da im osvijesti s koliko su ga ljubavi njegovali, podsjeti na dobre, ali i loše dane, koje su prošli upravo velikim srcem i s puno, puno žrtve.

– Mihaela mi je bila velika pomoć, uvijek je znala što treba reći, kad je bilo osobito teško, ona bi me ‘podigla’, dala nam snage za još jedan novi dan. Sad, kad gledam unatrag, sestra Mihaela bila je među rijetkima s kojima sam mogla otvoreno razgovarati o suprugovoj bolesti i što ona znači za nas, sve nas. Voljela bih da se i suprug samo malo više otvorio, da je poslušao savjete i da je bio sretniji – poželjela je Ivanka, koja kaže kako joj je Mihaelina podrška bila neizmjerno važna jer joj je bila osloncem i jer ju je hrabrila svojim optimizmom, razumijevanjem i strpljivošću u danima kad je njihovoj obitelji bilo najteže u životu.

(www.icv.hr, mlo)