Planinari Papuka proveli su nas (ne)poznatom Bilogorom: Na samo jednoj stazi vidjeli smo izvor, dva groblja i selo duhova

Ako ste se zaželjeli nečeg pomalo avanturističkog i mističnog, a u isto vrijeme opuštajućeg i izazovnog, onda je jedna (ne)poznata staza na virovitičkoj Bilogori nešto baš za vas. U dužini od oko 13 kilometara na njoj možete vidjeti jedan izvor, nekoliko groblja, spomenike iz dva rata, arišovu šumu, selo duhova i detalje iz prirode, poput traga munje na drvetu, koji oduzimaju dah.

Stazom, koja počinje u blizini kućice Brusovi na virovitičkim ribnjacima, a završava u drugoj županiji, kod Vile Bilogore u Maloj Dapčevici, novinare su prvi proveli članovi HPD-a Papuk, aktivni planinari koji ju u skoroj budućnosti planiraju označiti i uvrstiti među „svoje“. Zasad, poznaju je šumari, planinari i rijetki berači gljiva.

JESENSKI KALEIDOSKOP

– Ova trasa zaista je posebna. Spoj mistike, predivne prirode, lagani usponi te tragovi prošlosti čine ju pravim izazovom. Prava staza toponima. Ipak, za početnike nije. Lako se izgubiti, pa je svakako potrebno ići s vodičem, osobito prvi put – priča nam Mario Ripli, predsjednik HPD-a Papuk, dok koračamo šumom, okupani sunčanim zrakama. Vodimo se kartom, a on pažljivo promatra teren.

Listopad je. Priroda oko nas pokazuje sve svoje boje. Sag pod nogama koji šušti dok polako koračamo savršeno se uklapa u kaleidoskop lišća koje tiho pada s krošnji – nijanse zelene, žute, smeđe, crvene, uvjerljivo nas mame da ih zabilježimo objektivom fotoaparata. Put koji polako prelazi u uspon na sebi ima i prepreke.

Iskusni planinari objašnjavaju nam kako prijeći deblo koje je palo i zakrčilo usku stazu te zašto moramo blago razvezati vezice na gojzericama kada se spuštamo niz strminu punu lišća. Krivi pokret zglobom i planinari će odmah postati prva pomoć, koja će ostatak puta kroz šumu morati na rukama i improviziranim nosilima nositi neopreznog šetača. Tijani Popović sve je to poznato.

UŽITAK, ALI I ODGOVORNOST

– Noga mora sama ‘raditi’, mora osjetiti pokret. Kod uspona vezice moraju biti čvrsto zavezane, a kod spusta oslabljene. I nikad, nikad nemojte hodati s rukama u džepovima – savjetuje u hodu Tijana Popović, planinarski vodič pripravnik, poznata po tome da ‘nikoga ne ostavlja na začelju’ i da uvijek sama hoda iza posljednjeg šetača.

U svom ruksaku Tijana, uz osnovno, nosi i pribor za prvu pomoć i spremna je, ako zatreba, za sve: od reanimacije, podvezivanja, dezinfekcije, zaštitu od pothlađivanja, pa i za prokuhavanje vode za piće…

Puna je strpljenja za sva pitanja i dok na njih odgovara, pažljivo usmjerava sugovornike da pripaze na rupe ispod lišća, granu punu trnja koja može završiti u blizini oka, da smire disanje i zastanu kad je uspon pretežak te da je došlo vrijeme za novu količinu tekućine koja se mora unijeti u organizam.

Dok šetamo Bilogorom, koristimo priliku da bolje upoznamo svijet planinara, a koji pak svaku šetnju šumom shvaćaju i kao užitak, ali i odgovornost. Jer, oni znaju tajne svakog terena i da je pametnije u šumu krenuti pripremljen. Na sve. Tri puta godišnje prolaze zahtjevne vježbe prve pomoći, orijentacije, snalaženja u prirodi, neprestano se educiraju kako bi na različitim terenima, ako zatreba, uvijek bili spremni na izazove.

NIKAMO BEZ VODE

– Nikada ne znaš što te na stazi čeka. Čovjek krivo stane, ugane gležanj ili slomi nogu. Odmah slijedi akcija, pružanje pomoći, koordinacija tko će što raditi. Imali smo slučaj u kojem smo morali reanimirati kolegu planinara koji je preživio srčani udar upravo u šetnji šumom. Bila je to uistinu koordinirana akcija, uključio se i HGSS pa je cijela situacija izašla na dobro. No mora se znati tko što radi  – priča nam Tijana.

Na svojim planinarenjima, koristila je i gelendere, (improvizirane rukohvate), od konopaca ili užeta, koje je joj je također uvijek u ruksaku. Preporuča štapove, za koje kaže kako su izvrsna pomoć svakom planinaru, pa i rekreativcu koji se zaputi u šetnju.

– S njima cijelo tijelo radi, ruke, noge, korisni su za zglobove, što je jako važno ne samo za ravnotežu hodača, nego i njegovu sigurnost  na podlozi. Ali moraju biti pod pravim kutom dok čovjek hoda – objašnjava nam “čuvarica” Tijana dok prolazimo dijelovima Bilogore koji se polako mijenjaju.

Iz raskošne šume dolazimo do šumske ceste. Prošli smo dva spomenika iz Drugog svjetskog rata – jedno ‘obično’ i jedno ‘tifusarsko’ groblje, na kojem još stoji ležaljka i ostavljena ‘štaka’, prolazimo i pored spomen-obilježlja hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu. Šuma se polako mijenja, a naš sugovornik Kristijan Paljar objašnjava nam vrste drveća, biljki. Na nekoliko stabala munja je ostavila svoj potpis, znak da ovdje sve pripada prirodi.

AKO NISI SIGURAN, OSTAVI NA TLU

I on upozorava kako se u šumu mora krenuti pripremljen pa daje osnove.

– Ljudi se precijene. U šumu krenu bez vode, u ‘plitkim’ tenisicama, bez jakne. Zato im savjetujemo da su početak svega gojzerice, uvijek i bez iznimke. Nadalje, voda. Nikada ne znate koliko ćete zapravo vremena provesti u šetnji, pa uvijek ponesite dovoljno tekućine.

Ako je hladno, važno je biti slojevito obučen, a dobro je i ponijeti rezervnu majicu i čarape – u kratkim crtama priča nam uvijek dobro raspoložen planinar Kristijan Paljar. Kad se krene u šumu, pretpostavlja se da će šetač krenuti u avanturu s osnovnim informacijama: da zna kakvo ga vrijeme očekuje, koje biljne i životinjske vrste može vidjeti, što može ubrati, a što je bolje – ne dirati.

Kaže to jer su mnogi zov šume za berbu gljiva već čuli. – Svakako je važno jako dobro razlikovati sve vrste gljiva jer se nestručnom oku lako dogodi da zamijeni vrlo slične, gotovo identične gljive. Za ono za što nisi siguran, ostavi u šumi – jasno kaže Kristijan, pokazujući na tlu vrganje, sunčanice, ali i živopisne, otrovne muhare, koje su inače dragi „prijatelji“ vrganja, ali su iznimno opasne za ljude.

SELO DUHOVA

Svako malo M. Ripli zvukovima nalik zviždanju stanovnicima šume – pticama, kukcima i divljači daje do znanja da smo blizu, da ovaj put njihovim domom nakratko i mi prolazimo. Kombinacija strahopoštovanja prema prirodi ono je što se osjeća kada čovjek, malen, prolazi kroz „selo duhova“, nekad naseljenu Malu Dapčevicu.

Dvorišta u kojima su ljudi prije obrađivali vrt, sadili voćke i igrali se s djecom, danas je preuzela priroda. Od kuća ostali su tek drveni dijelovi, pokoji trag nekadašnje ograde, drvetom ograđen starinski bunar…

Drvored lijeske koji stvara luk, ispod kojeg prolazimo, u tišini, davno je netko zasadio, vjerujući kako će ujesen jesti ukusne plodove. No, nema ih, pojela ih je divljač, koja se gosti i jabukama, žirevima, kao i drugim prirodnim darovima prepuštenima tajanstvenoj Bilogori, koja zove da ju se otkrije i u njoj uživa.

– Voljeli bismo saznati više o tome kako su ljudi ovdje živjeli i zašto su neka područja naše Bilogore dobila upravo ove nazive. Šuma je puna još neistraženih pravaca i gdje god skrenete, otvori vam se nešto novo, nepoznato i zanimljivo. Otkrivanje imena i dodatnih zanimljivosti na ovoj trasi bit će samo još jedan plus cijeloj atmosferi, u kojoj će, siguran sam, uživati i ostali, koji će njome ići kad jednom bude označena. Njome ćemo povezati i naše dvije županije. A onima koji inače vole mistiku i prirodu, reći ću samo jedno, za kraj –  morate proći ovuda dok je magla, naravno, nikako sami, nego uz vodiča ili iskusnog planinara – potiče znatiželjnike M. Ripli na kraju našeg puta, prve priče o prekrasnoj Bilogori koja je tek počela otkrivati sve svoje adute. (www.icv.hr, mlo)