Razgovarali smo s očevima koji su bili u rađaonici: Tomislav, Hrvoje i Damir te dragocjene trenutke pamtit će cijelog života

Svjedočiti rođenju vlastita djeteta, biti u rađaonici i držati rodilju za ruku velika je čast za svakog oca. Iako mnogi muškarci, budući očevi, ne pribjegavaju tome da budu na porodu, u zadnje vrijeme to se mijenja. Sve više je očeva koji su među prvima ugledali svoje novorođeno dijete i prerezali pupčanu vrpcu. Razgovarali smo s očevima koji su razbili predrasude i otišli na porod, a zauzvrat dobili iskustvo koje će zauvijek pamtiti. Jer, baš svaki tata kojeg smo pitali: kako je bilo, odgovorio je jednom jedinom riječju: neopisivo! Ovo su njihove priče.

TATA TOMISLAV BIŠĆAN SVAKI PUT OSTAO BEZ RIJEČI
“Bio sam toliko sretan da se ne sjećam što sam uopće javio kumu, puncu i punici“

Još kao momak i djevojka Tomislav i Ivona znali su da žele imati mnogo djece, najmanje četvero, a danas mogu reći da razmišljaju i o petom djetetu. Pravi je to blagoslov, kažu, buditi se i lijegati pokraj male dječice koja uljepšavaju i najtmurniji dan. Nakon sklapanja braka, Tomislav i Ivona pohađali su razne edukacije o planiranju trudnoće u želji da što prije postanu roditelji.

– U svemu tome bili smo zajedno, a kada su počele lagane mučnine, bili smo sigurni da ćemo uskoro postati roditelji – prisjeća se Tomislav. Kada je Tomislav prvi put vidio ultrazvučnu sliku svoga najstarijega sina, Anđela, on je, baš kako mu imenu priliči, imao iznad glave nešto kao malenu aureolu, pa je to u Tomislavu izazvalo osobitu radost, tako da je jedva dočekao dan kada će postati otac.

– Porod u zagrebačkoj bolnici Merkur nije ispao onako kako sam ga zamišljao i kako sam čuo od drugih, osobito jer kod Ivone to nije bilo nešto dramatično. Ona je hrabra i snažna žena koja je kroz prvi porod prošla potpuno smireno, barem se meni tako činilo – prisjeća se tata Tomislav koji kaže kako je od prve sekunde znao da mu je mjesto u rađaonici, uz suprugu kojoj puno znači netko njezin tko je voli i cijeni boli kroz koje ona prolazi.

Jedna smiješna anegdota veže Ivonu i Tomislava za rođenje prvoga djeteta: kako je Tomislav radišan čovjek, uvijek i svakome spreman pomoći, tako je htio i svojoj supruzi olakšati porođajne muke lijepom riječju.

– Kada sam odlučio što ću joj reći, a da bude dovoljno nježno i poticajno u isto vrijeme, krenuo sam joj šaputati na uho. U mukama, Ivona me samo pogledala i oštro rekla: „Hoćeš li ti ušutjeti?“ To me još više zbunilo jer sam više od svega htio biti koristan – uz osmijeh govori Tomislav te dodaje kako je kasnije primijetio kako Ivoni odgovara njegova hladna ruka na čelu, pa se trudio što brže ohladiti ruke kako bi ih mogao neprestano izmjenjivati. Taj tren kada je Anđelo rođen, ne može se opisati niti jednom riječju koja postoji, kaže tata Tomislav.

– U jednom trenu ste vas dvoje, a već u drugom si otac i gledaš to malo biće koje će te zvati ‘tata’ i kojem ćeš biti potreban dok god živiš – s osmijehom priča Tomo, kako ga Ivona od milja zove, te dodaje kako je njime vladala tolika zbunjenost da se ni ne sjeća što je ispričao kumu Stjepanu kojega je prvo nazvao kada je izašao iz rađaonice.

– Od siline događaja nisam mogao složiti suvislu rečenicu, niti kumu, niti puncu i punici. Bio sam totalno obuzet srećom i milinom da mi je trebalo nekoliko sati da dođem k sebi.

DRUGI POROD ZA ČETIRI MINUTE

– Gotovo jednak osjećaj obuzeo me kada sam prisustvovao rođenju drugoga sina, Pavla, rođenog u virovitičkoj bolnici. S malo više iskustva od prethodnog puta, jurili smo Ivona i ja kroz grad jer nas je Pavao odlučio iznenaditi svojim dolaskom. Realno, postojala je mogućnost da ću ju poroditi u autu koliko je bilo hitno – prepričava Tomislav dok se smije.

– Tu sam itekako bio koristan. Dok su Ivonu pripremali za porod, ja sam davao sve važne informacije kako bih uštedio vrijeme. Ono što se prvi put događalo satima, sada se odvijalo u minutama. Žurili smo prema rađaonici i prije no što sam se snašao, Pavao je bio tu – prisjeća se Tomislav veseloga trenutka i dodaje kako je od ulaska u bolnicu do trenutka kada je Pavao rođen prošlo točno četiri minute. Ni ovaj put veselju nije bilo kraja, taj neobjašnjivi trenutak kada se pred tvojim očima događa čudo života.

– Sjećaš se svake sekunde, svake misli i jednostavno ostaneš u čudu – pokušao je objasniti tata Tomislav. Posebna ljubav rodila se kada je na svijet došla Magdalena, treće dijete u obitelji Bišćan i prva curica.

– Nažalost, kada se Magdalena rađala, ja nisam bio prisutan – kaže Tomislav koji misli da će se morati mrvicu više potruditi oko nje jer mu ona već sada krade srce. Na svaki njezin plač, Tomislavovo srce zatitra na malo drugačiji i nježniji način.

– U ta tri poroda dogodilo se ono što će me obilježiti za života. Netko će me trebati, nekome ću biti tata, oslanjat će se ne mene, a ja ću ga beskrajno voljeti. Kada je netko rekao kako su djeca blago, bio je u pravu – sretno poručuje otac Tomislav.

HRVOJE BELOBRK IMA PORUKU ZA SVE NEODLUČNE MUŠKARCE
“Očevima je mjesto uz ženu dok rađa, a ne u kafiću s prijateljima”

U naručju tate Hrvoja Belobrka sjede četiri velike radosti: sinovi Borna, Domagoj i Bruno te kćerkica Dora. Prva dva sina rođena su u virovitičkoj bolnici, dok su blizanci rođeni carskim rezom u Zagrebu. Prije prvoga djeteta, Hrvoje i Dinka pohađali su tečaj o porodništvu. On je, kako kaže Hrvoje, vedar i zanimljiv, gdje tate čuju dosta zbunjujućih informacija.

– Poziv života dobio sam u ranim večernjim satima jednoga četvrtka, pa sam, obučen u zeleni ogrtač, sa zaštitom za cipele i kapicom za kosu ušao u rađaonicu. Našao sam se kako sjedim spreman biti podrška svojoj supruzi koja će nam roditi prvo dijete, a zamišljen nad sobom, pokušavajući ostvariti komunikaciju s njom. Sve je prošlo u najboljem redu, bez neke teatralnosti i drame, iako se na ženinom licu vidjelo da je ona okupirana nekim svojim brigama. Muškarci to teško mogu pojmiti. Situaciju je poboljšalo osoblje bolnice, doktori i sestre, a najzanimljiviji trenutak bio je kada me doktor Tvrtko Kovačević pitao želim li prerezati pupčanu vrpcu – prisjeća se tata Hrvoje koji se, kako priznaje, uspaničio i od straha odbio rezanje pupčane vrpce.

Foto: M. Turkalj

Većina tata se boji prisustvovati rođenju svoga djeteta jer misle da će morati gledati kako dijete kroz porođajni kanal izlazi van, no istina je da su muškarci smješteni iza maloga paravana, kod ženine glave i ukoliko se posebno ne interesiraju, ništa ne vide, samo čuju što se događa.

– Operativni dio je iza paravana, no ono što nikada neću zaboraviti je zvuk kada je Borna došao na svijet. Moram priznati, nisam bio oduševljen. Bio je totalno plav, ljubičast i ‘zmazan’ – kaže tata Hrvoje koji je nakon poroda otišao kući. Cijelu večer probdio je kraj prozora koji je gledao prema bolnici.

– Stajao sam kraj prozora i razmišljao da se tamo, u toj bolnici, nalazi moja žena s mojim sinom. Znao sam da nam se od tog trenutka život promijenio – sjeća se Hrvoje.

NOVI ŽIVOTI

Poučen prvim iskustvom, čekao je porod i drugog sina, Domagoja.

– S obzirom da je to već drugi porod, bio sam malo više skoncentriran na sve ono veselo, pa se zbog naleta adrenalina sjećam puno manje toga nego prvi puta. Porod je prošao savršeno, a popodne istoga dana uža obitelj je gledala bebicu i radovala se zajedno sa mnom i prijateljima – priča Hrvoje koji kaže kako su im u svakoj trudnoći i pri porodima doktori T. Kovačević i J. Tonković ulijevali staloženost i pružali sve potrebne informacije. U trećoj trudnoći pregledom je predložen carski rez u Petrovoj bolnici.

– Nakon što nam je doktor Josip Tonković rekao da su blizanci, supruga i ja smo sjedili u autu na parkiralištu i proveli dugih 20 minuta u tišini – prisjeća se Hrvoje. Kako se carski rez tretira kao operacija, očevima nije dopušten ulaz u operacijsku salu, pa dočeku blizanaca Hrvoje nije svjedočio uz suprugu.

– Dugo ćemo još prepričavati kako smo se vraćali iz Zagreba u malom Renault Cliu, gdje je supruga sjedila na suvozačevom mjestu, a punica na stražnjem sjedištu, između blizanaca Dore i Brune. S prvim djetetom ste ushićeni, s drugim stvarno sretni, i onda kada dođu blizanci, u njih se još više zaljubite, osobito sada u ovom periodu s dvije ili tri godine – kaže tata Hrvoje.

– Kada danas gleda unatrag, kaže kako više ne može zamisliti da bude drugdje, osim uz suprugu na porodu.

– Muškarci danas imaju neki čudan trend biti s prijateljima u kafiću dok njihove žene rađaju. Netko će budućeg oca nagovoriti da ne ide na porod jer je to glupost, a isti će otići na porod i biti sa svojom ženom. Otac koji je trebao biti tamo, a nije, svoju priliku više nikada neće moći vratiti. Zato baš preporučujem muškarcima i svim budućim očevima: budite na porodu – podcrtao je četverostruki tata Hrvoje.

DAMIR LUGARIĆ SJEĆA SE SVAKOG TRENUTKA PORODA
“Kad se Sara rodila, svijet je stao, ostali smo samo ona, Beta i ja“

Od trena kada je saznao da je njegova supruga Elizabeta trudna, Damir Lugarić je znao da želi ići na porod. Isprva Elizabeta nije htjela Damira blizu sebe jer je slušajući pretpostavke drugih, zaključila da bi on mogao samo – smetati.

– Jako su me uplašile priče koje su mi drugi ljudi ispričali, pa sam samouvjereno odlučila da Damir neće biti na porodu – prisjeća se Elizabeta kojoj je drago što se na kraju ipak predomislila. – Kada je krenuo porođaj, Elizabeta me nazvala da dođem u bolnicu. Od uzbuđenja i straha da ne propustim porod, od Brezika, gdje stanujemo, do virovitičke bolnice trebalo mi je samo pet minuta. Srce mi je kucalo kao ludo – s osmijehom se prisjeća Damir. Tada su, sjeća se, minute samo proletjele.

– U jednom trenu bio sam u dizalu, u drugom sam već odjeven s kapicom i povezom preko usta bio u rađaonici i držao Elizabetu za ruku – prisjeća se. Sve se odigralo u gotovo pola sata, kaže. Beta, kako je Damir od milja zove, rodila je jako brzo.

– Kada me nazvala da dođem, bilo je 11.07, a rodila je u 11.45. Za nekoga tko prvi put postaje roditelj, to je i jako stresno i predivno iskustvo u isto vrijeme – kaže Damir te se prisjeća kako mu je Beta zarila nokte u ruku za vrijeme poroda. On je to skroz „muški“ podnio, šutio i trpio. Odličnoj atmosferi u rađaonici, prisjeća se Damir, pridonijeli su doktori i sestre Opće bolnice Virovitica koji su cijelo vrijeme bili dobro raspoloženi i spremni za pokoju šalu. Taj osjećaj, kada je prvi puta vidio svoje djetešce, tata Damir neće zaboraviti dok je živ. U trenu kada je Sara rođena, svijet je stao.

– Preplavio me milijun osjećaja, cijela paleta sreće, različitog intenziteta. U glavi mi je bila zbrka, a opet samo sam vidio nju, moju malu Saru. Nisu postojali ni doktori ni sestre ni sala u kojoj smo se nalazili. Samo nas troje – kaže tata Damir te nastavlja kroz šalu pričati kako su Damir i Sara nastavili gnjaviti mamu dok je ona dolazila k sebi. Beta je, kaže, od bolova bila već u polusnu.

– Vikao sam joj: „Vidi Beta, ovo je naša Sara, vidi je“, a moja Beta je samo pogledala Saru, poljubila je i zaspala – prisjeća se Damir s velikim osmjehom na licu i dodaje kako tu anegdotu često prepričavaju prijateljima i rodbini. Biti na porodu jedinstven je i neopisiv osjećaj, kažu, koji nitko ne može znati osim onih koji su ga proživjeli.

– Sara i Damir jako su povezani i istina je što kažu za kemiju između tata i kćeri – kaže Elizabeta. Sara sada polako počinje učiti prve riječi pa se često dogodi da sjedi na kauču ili u hodalici i samo viče „tate, tate, tate“, a kada Damir dođe s posla, Sara je vesela pa od sreće i vrišti. Tata jako pazi na svoju Saru – kaže mama Beta. Ne može proći trenutak da njih dvoje nemaju „interne fore“ i poglede kojima se povezuju na poseban način. Iako mamina ljubav nema granica, tatino krilo, u Sarinom slučaju, najsigurnije je mjesto na kugli zemaljskoj. (www.icv.hr, lmh)