Petar i Jela Čačinović na najljepši mogući način zaključili 2019. godinu: 50 godina ljubavi i međusobnog razumijevanja

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nova Jošava malo je, pitomo slavonsko selo prepuno dobrih i radišnih ljudi i kao takva sredina jednostavno sama od sebe donosi prelijepe priče i od ljudi izvlači ono najbolje.

Takva priča prati i obitelj Čačinović, posebno bračni par Jelu (71) i Petra (72) kojima je život bio neprocjenjiva škola i utro im put skromnosti, poštenja i dobrote. Jela i Petar naime, na najbolji mogući način zaključili su 2019. godinu, proslavom 50 godina zajedničkog života kojim se unatoč svim problemima kojih su pratili, iznimno ponose i ne bi ga mijenjali za ništa. Upoznali su se slučajno, u Branjinom Vrhu u Baranji.

-Kada sam se vratio iz tadašnje vojske, 1969. radio sam u Osijeku, ali toliko je bila mizerna plaća da nisam mogao pokriti troškove života tamo i ukazala mi se prilika da odem raditi u tvornicu trikotaže Sutjeska u Branjinom Vrhu, koja je tada bila dosta renomirana tvrtka. Kada sam došao u tu tvornicu, moja Jela je tamo radila kao knjigovođa i tako smo se upoznali, malo prvo gledali, pa pričali i tako je to nekako krenulo i nakon samo šest mjeseci poznanstva smo se zaručili i vjenčali. Moja supruga je inače rodom iz prekrasnog malog baranjskog sela Duboševica i nekako smo se odmah našli kao dvoje ljudi odrasli na selu – započinje priču Petar.

Jela nastavlja i objašnjava kako je u počecima braka bilo jako teško.

-Nismo znali gdje ćemo stanovati, nismo imali gotovo ništa. Našli smo jednu sobicu u Branjinom vrhu gdje smo četiri mjeseca i spavali i kuhali. Nakon toga smo našli jednu staru kuću , bio je to mali uski kućerak, u koji smo sami stavili linoleume, tepihe i živjeli smo sirotinjski, borili se tako gotovo pet godina – kaže Jela.

Petar je ispričao kako su na kraju došli u njegovu rodnu Novu Jošavu.

-1974. godine su mi tada četiri sestre otišle poslom, dvije u Osijek, jedna u Vinkovce i jedna u Kutjevo, a moji roditelji su ostali sami. Tada sam pitao svoju suprugu da li bi ona bila voljna da mi dođemo kod njih i dohranimo ih i osiguramo pristojnu starost, i sada moram priznati da sam imao strašno veliku sreću što sam našao takvu osobu, prepunu razumijevanja, koja je to odmah prihvatila i dan danas ne mogu pronaći riječi hvale za taj njen potez. Brzo sam pronašao posao u tadašnjoj tvornici Čelik u Dugoj Međi, a Jela je i dalje ostala raditi u Sutjesci. Imali smo tada već dvoje male djece, moji roditelji su već bili stariji, pa je Jela dala otkaz i ubrzo došla u Jošavu te određeno vrijeme bila bez posla. No, tada nam se posrećilo da je dobila posao u tvrtci Radlovac – prisjeća se Petar.

Jela i njeni potezi su dokaz koliko je njihova ljubav bila i ostala jaka.

-Danas mladi čekaju sve na gotovo, neće se vjenčati dok nemaju sve riješeno u životu i onda kada sve to prođe, postane im dosadno. Mi smo počeli iz ničega, s dva kofera i jednim kaučem, život nas je naučio boriti se i nismo gledali iza sebe, samo naprijed, hrabro i zajedno – kaže Jela, a Petar dodaje jednu tajnu njihove dugovječne ljubavi:

-Moto našeg života je samo uzajamno razumijevanje i iznad svega cijeniti jedno drugoga, a oboje vjerujemo da nas je i vjera u dragog Boga držala i čuvala. To je osnova života, ako ti nemaš vjere da ti partner sve to uzajamno vraća, nema te ljubavi koja može sačuvati zajedništvo, jer ljubav upravo proizlazi iz toga. A onda potom naše najveće bogatstvo i razlog života naše dvoje prekrasne djece, kćer Sandra i sin Željko te danas naših petero unučadi. Malo mi je jedino žao što su oboje u Zagrebu, no tješi me rečenica moga sina Željka koji je, kada je kupovao stan na moj nagovor da kupi kuću, rekao tata ja imam kuću u Jošavi – zaključuje Petar, koji je uz svoju Jelu doživio najljepše trenutke na proslavi 50 godina braka uz djecu, unučad, rodbinu i kumove, a ponovo su pred Bogom u župnoj Crkvi Našašća svetog križa obnovili i vjenčane zavjete.

(www.icv.hr, vg)