Snježana Vašarević jedina je virovitička prometnica vlakova: Iz virovitičkog kolodvora već 25 godina vlakovi kreću tek nakon njezina zvižduka

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Skoro da nema tog čovjeka kojega bar u vrijeme djetinjstva nisu zanimali vlakovi i ljudi koji u željezničarskim uniformama sa svjetiljkom ili znakom u ruci dočekuju i ispraćaju vlakove. Njihov je osnovni posao reguliranje prometa vlakova i željezničkih vozila u kolodvoru i na pruzi. Osim toga, nadziru i poslove razmještanja i pomicanja vagona i vlakova te obavljaju razne druge transportne poslove.

Prometnici znaju sve, ili bar putnici misle da znaju sve, npr. zašto vlak kasni, zašto klopara dok vozi po pruzi, kad će stići u Osijek ili Zagreb i slično. Ujedno, svakom putniku svojom staloženošću, profesionalnošću i lijepo skrojenom uniformom ulijevaju sigurnost. Da taj „zaštitnik“ putnika ne mora po svaku cijenu biti pripadnik jačeg spola, u prilog govori i naša priča u kojoj je glavni pripovjedač – žena. Na Željezničkom kolodvoru u Virovitici dočekala nas je Snježana Vašarević, zasad jedina prometnica vlakova na našem području. Taman je bila u službi sa svojim kolegom prometnikom Damirom Haršem i ispričala nam svoju lijepu „željezničarsku priču“ koja je počela krajem sedamdesetih godina u naselju Tovarnik, na samom istoku Slavonije, uz granicu sa susjednom Srbijom.

KAO DJEVOJČICA „POMAGALA“ OCU PROMETNIKU

– Otac Stjepan mi je bio prometnik, a ja sam mu još kao dijete rado išla „pomagati“ na posao – prisjetila se Snježana svojih početaka, kada je kao dijete trčkarala oko oca i nosila mu gablec u starim manjerkama „na nekoliko katova“.

– Kako sam odrastala, a slobodno mogu reći da sam najviše odrastala sa svojim ocem na Željezničkoj stanici u Tovarniku, sve me više počeo zanimati taj poziv. Poznato je, naime, da klinci uglavnom vole vlakove i razmišljaju kako će jednog dana voziti vlak, ali ja sam od početka htjela biti upravo prometnik, kao i moj otac – priča nam Snježana, koja je nakon Osnovne škole u Tovarniku, krenula u srednju školu u Vinkovcima, gdje je zavoljela rukomet. Nažalost, i moje je djetinjstvo, kao i djetinjstvo mnogih drugih, prekinuo taj nesretni rat. Obitelj nam je prognana sa svog ognjišta, pa smo se kao i mnoge druge obitelji uputili diljem Hrvatske. Tako sam drugi razred srednje škole završila u Požegi, a treći i četvrti u srednjoj Željezničkoj školi u Zagrebu. Budući da mi je otac bio hrvatski branitelj i da smo se dosta selili, put nas je pred Božić 1993. godine doveo i u Viroviticu. Od tada sam, naravno, Virovitičanka – ponosno kaže Snježana.

Budući da su puno izgubili u ratu i gotovo morali krenuti ispočetka, Snježana se htjela odmah zaposliti kako bi pomogla obitelji.

– Sreća ili sudbina, Željeznički kolodvor baš tada tražio je stažista, što sam objeručke prihvatila i nakon šest mjeseci stažiranja zaposlila sam se kao prometnik vlakova. Od 1995. godine do danas na istom sam poslu i jednako ga volim – kaže Snježana te odlazi za mikrofon u svom uredu. Ubrzo se čuje iz zvučnika: „Putnički vlak iz Osijeka za Đurđevac, Koprivnicu i Zagreb dolazi na treći kolosijek.“ Odmah potom Snježana stavlja na glavu obaveznu crvenu radnu kapu i dočekuje vlak, objašnjavajući nam detalje svog posla.

NIŠTA BEZ ZVIŽDUKA

– Prometnik vlakova regulira i osigurava vozni put vlaka, odnosno ulazak, izlazak i prolazak vlakova kroz kolodvor i njihovo kretanje u među kolodvorskim odsjecima pruga. Stalno prati kretanje vlakova i usklađuje ih s voznim redom, pri čemu se telefonski sporazumijeva s prometnicima vlakova susjednih kolodvora, ali također i skretničarima uz prugu. Upravo to sad radim, dočekujem i ispraćam vlak izlaskom na peron te pratim ulazak vlaka u kolodvor – govori nam Snježana, budno prateći svaki pomak vlaka koji ulazi u stanicu. Njezin je zadatak i primiti izvještaje od strojovođe i vlakovođe, pratiti ulazak i izlazak putnika, istovar i utovar robe. – Tek kad su ispunjeni svi ti propisani uvjeti, dajem signal za polazak vlaka – kaže prometnica Snježana o svojoj svakodnevnoj rutini i odmah potom čuje se prodoran zvuk zviždaljke. To je signal strojovođi da vlak može krenuti dalje. – Bez našeg zvižduka, vlak ne smije napustiti kolodvor. Sad sam ja šef – sa smiješkom kaže Snježana, ispraćajući tko zna koji vlak s virovitičkog kolodvora na svoj put. Upitali smo ju pamti li neke šaljive trenutke sa svog posla.

„GOSPODINE, KAD DOLAZI VLAK IZ ZAGREBA?“

– Šaljivih trenutaka ima koliko god hoćete. Putnici postavljaju svakakva pitanja, a obraćaju se uglavnom nama prometnicima. Često su zbog nečeg i ljuti, no na kraju ipak sve bude u redu. Biti prometnik uglavnom je bio muški posao, pa me prije puno godina nasmijala jedna putnica koja mi je došla iza leđa i upitala: „Gospodine, kad dolazi vlak iz Zagreba?“ Okrenula sam se i onda je vidjela da nisam muškarac, nego žena, pa je ostala bez riječi – smijući se kaže Snježana koja kaže kako je svaki dan drugačiji i donese nešto novo. Ima i težih trenutaka, no zato je kolektiv dobar, ističe, dobro se slažu i zajednički trude.

Tri velike životne ljubavi

Osim predanog rada na željeznici, Snježana ima još dvije velike i važne ljubavi. Prva je obitelj. Suprug Damir i dvoje djece, sinovi Karlo i Hrvoje najveća su joj radost, kaže Snježana, koju s obitelji spaja treća ljubav, ona prema rukometu. Braća Vašarević, Damir i njegov brat Marijan, aktivni su rukometni djelatnici i znalci ovog sporta. Snježana je nekad igrala rukomet, a sad ga aktivno prati. Ona i suprug ljubav prema ovom sportu prenijeli su na sinove, pa Karlo igra za rukometnog prvoligaša „Spačvu“ iz Vinkovaca, a Hrvoje je član Viro Virovitice.

– Imaju li rukomet i željeznica nešto zajedničko, ne znam. Znam da sam u osobnom životu i životu moje obitelji stvorila divnu harmoniju koju ne bih ni za što mijenjala. Volim rukomet, ali još više volim svoj posao i, naravno, obitelj. Vjerujem da je to dobar recept za sreću i svakom bih ga preporučila – rekla nam je na kraju susreta Snježana te krenula odgovarati na pitanja putnika. (www.icv.hr, bs, foto: M. Rođak)