Vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo u prošlom broju Virovitičkog lista govorio je o važnosti iskrene Korizme koju prolazi svaki vjernik, a ovaj put s njim razgovaramo o važnosti misija. Upravo su one dovele ovog poznatog sveučilišnog kapelana Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Hrvatsku, u kojoj je već punih 15 godina i na svoj prepoznatljiv način govori ne samo o rodnom Beninu, već i živo svjedoči vjeru nastalu iz skromnog života, ali i zahvalnosti za svaki novi dan.
Već 15 godina živite u Hrvatskoj. Ispričajte nam svoj put do nje.
Dolazim iz zapadnog dijela Afrike, iz Benina. Što se tiče mog puta, kako sam došao ovdje, to je jedan neobičan put. U Beninu je bio jedan misionar, velečasni Antun Štefan, koji je sada nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i velečasni Franjo Jačmenica, sada u jednoj zagrebačkoj župi. Antun je proveo 18 godina u Beninu, a Franjo 22 godine. Nakon što je vl. Antun završio svoje misijsko poslanje u Beninu, biskupi su se dogovorili da jedan ili dvoje studenta dođu u Hrvatsku studirati. Tako sam došao ja i još jedan kolega, kako bi se nastavila misijska povezanost naše biskupije Porto-Nova u Beninu i Varaždinske biskupije u Hrvatskoj čiji sam bio stipendist. Neobično je što sam bio prvi bogoslov koji je nastavio formaciju u drugoj zemlji. Obično se šalju svećenici u neku europsku zemlju na studij, a ovo je bilo prvi put. Moram priznati da je kod biskupa bilo dosta dvojbi oko toga, je li pametan potez poslati nekoga tko još nije formiran do kraja, hoće li izdržati i tako dalje. Uz Božju pomoć sve je to dobro završilo
Kako je bilo odrastati u Beninu?
Drugačiji je to život nego ovdje. Moji roditelji, kojima danas, Bogu hvala, mogu priuštiti što im treba, i dalje skromno žive tamo gdje smo se svi rodili. Imam petero sestara i jednog brata. Kada smo bili djeca, svi smo spavali u jednoj sobi. Bilo je predivno rasti u takvoj obitelji. Kada smo imali, imali smo zajedno, a kada nismo imali, držali smo se zajedno. Nema stava sebičnosti, rasli smo u duhu zajedništva i vjere, i to je mene i moju braću i sestre izgradilo. Kad dođem kući, okupimo se. Sada nas ima puno, sestre i brat imaju svoje obitelji, imam 21 nećaka i nećakinju, ali uvijek njegujemo taj duh zajedništva. Bez obzira imamo li ili nemamo nešto. Smisao našeg života nije u onome što imamo ili nemamo, nego kako uspijemo stvarati radost i zajedništvo kroz jednu i drugu životnu situaciju.
Uz pastoralni i akademski rad u Hrvatskoj posvećeni ste i misijama u rodnom Beninu. Zahvaljujući dobrim ljudima pomažete napuštenim djevojčicama. Što je sve dosad napravljeno i kako su djela dobrih ljudi u Hrvatskoj utjecala na živote djevojčica u vašoj rodnoj zemlji?
Da, posvetio sam se pomoći napuštenim djevojčicama jer u Beninu još uvijek vlada mentalitet i razmišljanje prema kojemu se ne isplati ulagati u djevojčice, da idu u školu. Jer, kada se jednom udaju, moraju napustiti obiteljski dom, pa onda to ispadne kao uzaludno ulaganje. Zato oni koji mogu, u školu radije šalju dječake nego djevojčice. U Beninu je školovanje skupo i sve se plaća.
Zato sam odlučio sagraditi dom za djevojčice bez roditelja. Bez škole je njihov život sveden na to da mogu postati kućne pomoćnice kod bogataša u gradovima, rano se udati ili pak nešto prodavati na tržnici, samo da se prehrane. U svim tim slučajevima izložene su svakakvim opasnostima. Bez obrazovanja jednostavno nemaju budućnosti. Zato smo, uz pomoć prijatelja, prije šest godina izgradili dom upravo za te djevojčice. Važno je napomenuti da je sav prihod za gradnju tog doma stigao iz Hrvatske zahvaljujući prijateljima koji su se aktivirali. I danas 95 posto sredstava za rad Doma stiže upravo iz Hrvatske i zahvaljujući njima osigurava im se sve što treba za život.
Koliko je djevojčica u tom domu i tko se brine za njih?
Trenutno u Domu u Beninu, u mom rodnom mjestu, imamo 32 djevojčice bez roditelja za koje se brinu tri časne sestre. Najmlađa djevojčica ima godinu i pol, a najstarija 16 godina. Svaka od njih ima svoju životnu priču. U početku mi je bilo jako teško, imao sam razne dvojbe vezane uz taj dom. Teško je kupiti materijal, sve je jako skupo, većina se toga izrađuje ručno, poput cigala. No sada kada gledam kako one rastu, kako se mijenjaju, od trenutka kada su se uselile u dom do danas, kada je već prošlo pet godina, kada uspoređujem njihove fotografije, kada vidim kolika je promjena, koliko su oduševljene, opuštene i radosne, mogu reći samo: Bogu hvala!
Djevojčice žive u Domu dok ne završe osnovnu i srednju školu. Što će biti s njima kasnije?
Moja želja je da svaka od njih, dokle god želi, ide u školu ili kasnije na fakultet. Svi imaju priliku ići u školu, koliko tko želi, jer su tada u koliko-tolikoj prednosti naspram druge djece u selu. Nažalost, možemo ih spasiti samo onoliko koliko možemo. Naravno da nema logike da dijete bez roditelja sa 18 godina napusti dom, nego će, koliko god treba, u Domu ostati, dok ne postane izgrađen čovjek. Ima djevojčica kojima škola i ne ide dobro, pa su same predložile da će radije učiti neki zanat. Jedna je tako frizerka, a druga je završila za kuharicu. Nju smo zaposlili kao glavnu kuharicu u Domu, ona više ne živi u Domu, nego ima svoj život, a dolazi tamo na posao i ima svoju plaću. I drugima smo pronašli neki zanat, pa tako imaju svoj život i sigurniju budućnost.
Kada biste uspoređivali život prije dvadesetak godina i danas, što biste zaključili o Beninu? Mijenjaju li se stvari nabolje?
Iako sam u Hrvatskoj već 15 godina, promatram život tamo i vidim veliki pomak, ne samo u mentalitetu nego i u razvoju društva i države. To je velika milost. Mentalitet o kojem sam prethodno govorio odnosi se neka manja, udaljena sela koja još ne vide važnost i vrijednost školovanja. Zahvaljujući djelovanju crkve i kolega svećenika mentalitet se polako i po tim seoskim sredinama mijenja, Crkva je tamo svugdje prisutna, ne samo kroz sakramente nego i kroz konkretno zauzimanje za ljude u potrebi. S vremenom se vidi da se puno toga mijenja. Unatrag 20 godina bio je običaj da roditelji mogu odrediti muža svojoj kćeri. Danas toga više nema. Važno je djecu obrazovati. Ponovno tu stavljam naglasak na djevojčice jer znam koliko kutova drže žene u jednoj kući, pa ako imamo izgrađenu djevojku, imat ćemo izgrađenu obitelj. A to je osnova svega.
UNUTARNJA PREVIRANJA, PROBLEMI, MORALNE POTEŠKOĆE UNUTAR CRKVE
Kriza uvijek znači priliku za nešto novo
Na Crkvu gledam kao na dijete koje raste i ima krize odrastanja. Tijekom povijesti ih je uvijek bilo i nikada nije bilo nekog mirnog stanja. Ono što je zanimljivo je da pojam kriza, čiji je korijen u grčkom jeziku, zapravo znači „prilika za nešto“. Dakle, sada treba vidjeti na koji način Crkva prolazi kroz sve, ali i kako će to iskoristiti. U tome je problem. Neviđena kriza je pitanje moralnih poteškoća, pedofilije, homoseksualnosti kod službenika crkve. Nažalost, to su stvari koje su postojale i prije, ali sada se otkrivaju. Da, ima i slučajeva u kojima se pretjeruje, no sve ovo što se događa je prilika za unutarnje pročišćenje. Ne možemo više živjeti vjeru u licemjerju, nego moramo biti autentični.
VIROVITICA NOSI BENIN U SRCU
Učenici Katoličke osnovne škole pomažu svojim vršnjacima u Beninu
Vlč. Odilon- Gbènoukpo Singbo čuva samo lijepe riječi za Viroviticu. Prisjeća se topline kojom su ga dočekali učenici Katoličke klasične gimnazije s pravom javnosti u Virovitici, kojima je jedne godine održao korizmenu duhovnu obnovu, ali i iznenađenje koje su pokazali kada im je ispričao da je za svoju mladu misu, uz pomoć dobročinitelja, svom selu darovao – bunar s vodom.
– Više od svega iznenadilo ih je oduševljenje djece koja zahvaljuju na vodi. Znam da je to u Hrvatskoj mnogima neshvatljivo, kad nemamo vode da se ujutro umijemo i operemo zube, odmah je kriza. A djeca u Beninu moraju daleko ići po vodu pa im je izvor vode bio najljepši poklon – sjeća se naš sugovornik.
Virovitica ima poveznicu s Beninom kroz prekrasan projekt „Moj prijatelj u Beninu“ putem kojeg učenici Katoličke osnovne škole već godinama pomažu svojim vršnjacima u toj zemlji donacijama koje tijekom godine skuplja po jedan razred za jednog učenika i iz koje se kupuje školski pribor i osiguravaju sredstva za druge potrebe.
– Katolička osnovna škola pomaže školovati šest učenika u Beninu. Djeca i roditelji su projekt jako lijepo prihvatili, a jednom godišnje nam iz Benina dolaze časne sestre sa slikama te djece i pričaju našim učenicima kako je tamo živjeti, što im poručuju njihovi vršnjaci. Uvijek to bude prigoda i da naša djeca nešto nacrtaju ili napišu za svog vršnjaka kojeg školuju pa to pošalju po časnim sestrama – kaže vlč. Mario Većerić, ravnatelj Katoličke osnovne škole u Virovitici.
(www.icv.hr, mlo)
[g-gallery gid=”585572″]