Što biste rekli da vam netko ovog proljeća savjetuje da na svojoj oranici posadite – kikiriki? Vjerojatno da zbija šale na vaš račun. No da je riječ o „ozbiljnoj“ kulturi koja jako dobro uspijeva u Slavoniji, konkretno u Kutovima (općina Zdenci), govori nam mladi poljoprivrednik Filip Prša (17) .
On ne samo kikiriki, nego još dvije zanimljive kulture – crveni kukuruz i ljubičasti krumpir uzgaja godinama. I to uspješno, na svoje veselje i radost cijele obitelji koja se bavi poljoprivredom. U okviru OPG-a s roditeljima Vladom i Draženom te sestrom Melani sade soju, pšenicu, kukuruz i ječam te uzgajaju 50 svinja te 8 krmača.
CRVENI KUKURUZ HRANJIVIJI OD ŽUTOG
– Prvi crveni kukuruz niknuo mi je kad sam imao deset godina. Dobio sam sjeme od nastavnice u školi i tako je krenulo. Danas proizvodimo nekoliko tona crvenog kukuruza i za sjeme ga prodajemo kupcima od Vukovara do Dubrovnika. Riječ je zapravo o tradicionalnoj sorti. Uzgajamo ga na istim površinama kao i žuti kukuruz, a uvjeti uzgoja, princip gnojidbe i zaštite su također isti. Tek je prinos nešto manji. Konkretno, ako na istoj parceli posijemo hibrid (žuti kukuruz) i crveni kukuruz, hibrid će dati možda 14 tona, a crveni 11 tona. No zato je crveni kukuruz kvalitetniji, ima znatno više proteina, vitamina, minerala i antioksidansa, a najviše ga kupuju uzgajivači svinja i golubari, kako bi svojim životinjama i pticama osigurali namirnicu visoke hranjive vrijednosti – priča nam ovaj mladi poljoprivrednik.
Dio proizvodnje ostaje na njihovom OPG-u, kao hrana svinjama, a ostatak, kao sjeme, prodaju. Među kupcima nađe se i poneki ljubitelj starih sorti kojima rado poklone sjeme, kako bi ova kultura nastavila rasti na našim oranicama.
SLAVONIJA UMJESTO ANDI
A na njima pod zemljom, raste i ljubičasti krumpir. Matični Peru i Ande te nadmorsku visinu od 2500 metara ova je kultura lako zamijenila slavonskim ravnima. Filip je par gomolja dobio, kaže, od jednog zaposlenika u suši restoranu, razmnožio krumpir i odlučio mu dati šansu.
–Jako je jednostavan za uzgoj. Zapravo, ne zahtjeva ništa posebno, čak je i otporniji od našeg „domaćeg“ krumpira. Zdraviji je kao biljka, a ni zlatice ga neće. Okusom je baš kao krumpir, ne kao batat, na što prvo ljudi pomisle kad ga vide – simpatično kaže naš sugovornik, koji ističe kako je ova vrsta jako popularna u vrhunskim restoranima, gdje ga koriste kao vizualno efektan, ali i hranjiv element na tanjuru.
-Ekskluzivni restorani pomiješaju ga s običnim krumpirom u pire i od njega dobiju tu posebnu, ljubičastu boju. Zaista je jako efektno, najviše u obliku pirea, dok kod pečenja u komadima ili u obliku pomfrita dosta potamni, gotovo postane crn. Planiramo povećati proizvodnju, kako bi i njega u obliku sjemenja plasirali svim zainteresiranima – zadovoljno kaže Filip. Dok raste, ljubičasti krumpir je drugačiji – iako mu je gomolj ispod zemlje, listovi i stabljika su zanimljivi – crvena stabljika prekrasan je kontrast zelenom lišću.
Filip kaže kako voli isprobavati nove kulture i prihvatiti se svih izazova koji uključuju rad na zemlji.
KIKIRIKI LAGAN ZA UZGOJ
Tako dolazimo do – kikirikija, možda i najzanimljivije kulture koja se našla na popisu egzotičnih kojima je dao šansu.
-Do kikirikija sam došao putem interneta. Netko je na Facebooku prodavao sjemenke. Kupio sam njih 50 i te, prve godine, od tih sam sjemenki dobio pola vreće krumpira, možda oko 20 kilograma uroda. Sve što sam dobio, opet sam posijao. Danas proizvedem oko 150 kilograma po površini, ako je godina jako dobra, riječ je o kilogramu po kvadratu. Kad govorimo o hektaru, to bi moglo biti i do 10 tona. Zapravo, uspijeva kao u Argentini, odakle i potječe – priča Filip Prša, dodajući kako je riječ o kulturi koja voli sušno i sunčano tlo. Kikiriki je mahunarka, raste ispod zemlje i plod mu najviše liči na krumpir.
– I sadi se slično. Jako voli sunce, a ne podnosi korov. Ako nema dovoljno sunca, onda će rasti samo u visinu. Sije se početkom svibnja, kad zemlja ugrije oko 15 stupnjeva, a urod je u listopadu, kada zrna pocrvene. Tko želi visok prinos, morat će ga dosta zagrtati – na biljci su dolje položeni cvjetovi, a na gornjem dijelu su položeni listovi i cvijet kad je oprašen, mora biti u zemlji – objašnjava Filip, koji kaže kako je zapravo riječ o jednostavnoj proizvodnji.
ŽELI OSTATI U POLJOPRIVREDI
Odaje da mu je zanimljivo otkrivati drugačije kulture i mogućnosti njihova uzgoja u Hrvatskoj. Posebno mu je drago, otkriva nam, kad se pronađu i drugi poljoprivrednici koji su spremni izaći iz uobičajenih okvira proizvodnje te isprobati nešto novo, pa zato svima koji žele zasaditi neku od ovih kultura rado pokloni sjeme, da se i sami okušaju u tom izazovu.
Filip je inače učenik Poljoprivredne i veterinarske u škole Osijek, na smjeru fitofarmaceut. Cilj mu je, kaže, nakon nje upisati Veterinarski fakultet, zoologiju, a onda se usmjeriti na stočarstvo. Jer, svoju budućnost, poručuje nam, vidi u poljoprivredi, u svom selu.
-Želim nakon završenog fakulteta otvoriti farmu uz pomoć sredstava iz fondova, a do tada ću se baviti ovim kulturama i svime što mi dođe pod ruku. Obitelj me naučila raditi od malih nogu, cijeniti taj rad i zemlju. Nije mi ništa teško, volim zemlju, u njoj vidim budućnost i trudit ću se, nakon što steknem zvanje, otvoriti svoju farmu i raditi u svom selu – zrelo kaže ovaj mladi poljoprivrednik. Što reći na to, osim, bravo i samo hrabro naprijed! (icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv)
[g-gallery gid=”587546″]