DAN OBITELJI Manuela i Ivica imaju četvero mališana, peto na putu: Djeca uče jedni od drugih, a mi od njih

foto: privatni arhiv

Za Međunarodni dan obitelji donosimo vam jednu prekrasnu priču iz Virovitice – onu obitelji Iveković. Manuela i Ivica sretni su roditelji četvero mališana, s petim na putu i s nama su podijelili dio svog iskustva u „školi obiteljskog života“, za koju kažu, kako je i najteža, ali i najljepša učiteljica.

Manuela i Ivica su profesori po struci – Manuela predaje češki jezik osnovcima u Grubišnom Polju i Velikim Zdencima, a Ivica je kineziolog, zadužen za kineziterapiju u virovitičkom Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Imaju četvero mališana – školarca Tadeja (7), Sunčicu (6), Davida (5), Anu (2), s dječakom koji je „na putu“ i koji će u ovu sretnu obitelj stići u kolovozu. Stan u kojem žive uvijek je prepun. Smijeha, zanimljivih priča i aktivnosti i nikad nije dosadno, kažu.

foto: privatni arhiv

PARLAONICA ZA RUČKOM

-Kod nas je uvijek nešto. Jako zanimljivo i živo. To je pregovaranje, dogovaranje, igre svih vrsta. To zajedništvo je nešto što je teško opisati. Kad svi sjednemo za stol, kad krene priča, kad krene traženje svog glasa, to je uvijek prava, velika parlaonica za ručkom – sa smiješkom ističe Manuela. Prednost velike obitelji je ta što mlađa djeca uče od starijih, kaže, pa su kao roditelji u mnogočemu „lakše prošli“ nego one obitelji u kojima je manje djece.

– Djeca uče jedni od drugih, pa smo neka temeljna iskustva, nešto što je nekima možda teži problem, mi lakše odradili. To su odvikavanje od pelena, uvođenje novih namirnica u prehranu i slično. Mlađi oponašaju i uče od većih, s puno igre i zanimljivosti – ističe Manuela, koja kaže kako ih uvijek nastoje bodriti da sami otkrivaju kako se mogu igrati i s čime, da im ne bude dosadno čim završe jednu igru. Pritom i oni kao roditelji zapravo najviše uče, od svoje djece.

foto: privatni arhiv

ORGANIZACIJA – „MAJKA MIRA“

Škola, vrtić, izvannastavne aktivnosti i posao – sve to treba moći uklopiti u običan radni dan, izazov koji je roditeljima danas možda jedan od najtežih. Manuela i Ivica kažu kako je njih spasilo to što su od prvog dana ujedinjeni, usuglašeni oko nekih rasporeda koje su uveli još dok je Tadej bio beba. Što o svemu razgovaraju i zajednički donose sve odluke, kako ne bi bilo „potezanja“ oko toga što je rekao tata, a što mama i tko je u pravu. Mali mudraci upravo takve situacije najčešće iskoriste da dobiju što i kako žele.

– Mislim da nas je to spasilo. Da smo i suprug i ja suglasni u svemu što radimo. Dosljedni smo od prvog dana, što se tiče organizacije. To nam je dragocjeno i pomaže cijeloj obitelji da funkcionira. Naša organizacija nije stroga, nije to raspored „na minutu“, ali se točno zna što se u jednom danu radi, pa nam je puno lakše predvidjeti neke situacije i nešto novo „ugurati“ u naš postojeći raspored. I djeci je tako lakše. Znaju, ok, sad je ručak, poslije imamo odmor pa idemo svi van – za primjer uzima Manuela. Ta struktura omogućila im je, ističe, da imaju tako veliku obitelj i jedno dijete za drugim.

– Držimo se toga i zato ne hvatamo repove i nismo u velikim zaostatcima s nekim obvezama koje se moraju odraditi. Lakše nam je, nama je to zaista ključno – dogovor, raspored i organizacija – ističe Manuela, koja s druge strane potiče kreativnost i snalaženje u svakodnevnom životu.

JEDNOSTAVNO I ODGOVORNO

Ivekovići su u Viroviticu stigli iz dva grada – Ivica iz Zagreba, Manuela iz Našica. Punih deset godina Ivica nije imao stalan posao, pa je obitelj, koja je iz godine u godinu rasla, funkcionirala na samo jednoj plaći. Nisu htjeli napustiti Viroviticu – odlučili su ostati. No u i tom periodu, kažu, ne misle da im je puno toga nedostajalo. Navikli su na skromnost i da iz svega što imaju izvuku maksimum. Prednost daju svemu onome što mogu iskoristiti više puta i onome što mogu napraviti sami.

foto: privatni arhiv

 

Manuela je prije dva mjeseca pokrenula i blog dovoljnodobramama.com, na kojem je, u svojoj petoj trudnoći, progovorila o iskustvu velike obitelji i čestim pitanjima koja su im postavljali. Priča se nastavila, pa danas piše i o receptima koje je moguće napraviti s ostatcima jučerašnjeg ručka, kako otkriti novu igru i slično. Jedno od iskustva o kojem piše je racionalno i održivo donošenje odluka.

– Ako nešto kupujemo, uvijek postavimo pitanje: treba li nam to zaista i hoću li to koristiti ili se za neko vrijeme te stvari više neću ni sjetiti? Tako je i za igračke – nastojimo ne kupovati ‘plastičariju’, potrošne igračke koje će već sutra završiti u kutiji, nego one koje će djeca koristiti dugo i stvarno se igrati s njima. I tijesto je izvrsna igračka, a jeftino je i lako ga je napraviti. Kad npr., kupujemo frižider, onda je to pitanje je li kvalitetan i hoće li nam trajati, naravno da ćemo za to onda izdvojiti više novca – ističe Manuela.

foto: privatni arhiv

Poput mnogih drugih roditelja, i oni će iskoristiti sve prednosti odjeće za djecu koju dobiju i proslijede dalje, koristit će jednu stvar puno puta, prije negoli je bace, a spas su im, kaže, i bake i djedovi sa domaćim voćem i povrćem, zimnicama, od kojih iskoriste baš sve. Niti jedna kupovna hrana ne može djeci dati tu količinu zdravlja i ljubavi kao ona koju mama sama napravi, kaže Manuela.

Naša sugovornica kaže da je na to navikla od djetinjstva, učeći od mame i baka koje su sve čuvale i koristile. Danas se taj trend, sa što manje otpada i što većim iskorištavanjem svega širi kao trend poznat pod nazivom „Zero waste“, a koji uključuje sve segmente života.

USPOREĐUJU SE S ONIMA KOJI IMAJU MANJE

Imati malo, a biti zadovoljan. Kako? Ivekovići poručuju da je za njih tajna u tome što se uvijek uspoređuju s onima koji imaju manje, a ne više. Tako su uvijek zahvalni, kažu, što dobro žive i imaju sve što im treba. Uvijek nastoje pomoći drugima, potičući i djecu da prepoznaju potrebite oko sebe. Manuela kaže kako su joj učenici i roditelji s kojima radi pritom velika škola.

-Moji učenici žive u kućama koje imaju samo struju. Nemaju Internet. Na nastavu dolaze skromno obučeni. Oni i njihovi roditelji ne mogu si priuštiti markiranu odjeću, skupe igračke, mobitele. Radije bih da se uvijek s njima uspoređujemo, nego s onima koji imaju više, da znamo cijeniti koliko toga zapravo imamo i koliko toga još možemo podijeliti. Tako uvijek znamo da zapravo dobro živimo, odnosno da uvijek možemo imati i manje.

Mislim da svaki učitelj jako dobro vidi baš po djeci koje vrijednosti njeguju već od malih nogu, što im je važno kad odrastaju i sazrijevaju. Nama je uzor u skromnosti i jednostavnosti. Tako smo mi odrasli i tako nastojimo odgojiti i našu djecu – ističe Manuela.

Supružnike veže i vjera, pa su kroz sve izazove i teškoće prošli uz pomoć vjere i molitve.

– Bude i kriznih trenutaka, najteže je kad je sve četvero djece bolesno u isto vrijeme. Kad još i mi obolimo, to su najteži dani. No mislimo, pa život nas ionako cijelo vrijeme priprema za to, za te teške situacije, pa se izvučemo iz nje. Dok je bila izolacija, bili smo sretni što smo doma, zajedno, što smo zdravi. Vodimo se tome da nam je Bog uvijek dao ono što nam treba.

Zahvalni smo na tome što imamo i ne opterećujemo se onim što nemamo, to ne utječe na kvalitetu našeg života. Mislimo da je to najvažnije. Uostalom, dužni smo svijet učiniti boljim. Počnimo s djecom i vlastitim obiteljima – poručuju Ivekovići. (www.icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv)