Željko Zadro: Virovitička šećerana se ne gasi, budućnost vidimo u preradi sirovog šećera i proizvodnji biološke šećerne repe

foto: arhiv

Tvornica šećera Viro u Virovitici, jedna od najmodernijih šećerana u ovom dijelu Europe, ne gasi se. Unatoč tome što je s 1. svibnjem od 180 radnika u tvornici u Virovitici ostalo njih šezdeset, tvrtka ima planove za budućnost, pogon ostaje u Virovitici u njemu bi se u budućnosti trebao prerađivati sirovi šećer. Istaknuo je to u razgovoru za ICV Željko Zadro, predsjednik Uprave Tvornice šećera Viro d.d.

Aktualnu situaciju u Tvornici šećera Viro iznio je danas (ponedjeljak)  na sastanku i saborskim zastupnicima Josipu Đakiću i Tomislavu Tolušiću,  županu Igoru Androviću i gradonačelniku Ivici Kirinu, a vezano uz promjene nastale u tvrtki od 1. svibnja.

MORALI NAPRAVITI REZOVE

U razgovoru za ICV Željko Zadro je rekao kako radnici koji više ne rade u tvornici nisu dobili otkaz. Tvrtka je bila prisiljena na rezove, ističe, jer je zbog situacije na svjetskom tržištu šećera i nestabilnim cijenama u posljednje tri godine, otkako kriza traje, „šećerana sve ono što je zarađivala proteklih godina potrošila na održavanje hladnog pogona“.

-Nažalost, više nemamo sredstava da plaćamo ljudima godinu dana plaću, a da bi se radila kampanja od 30 dana. Virovitica ove godine neće prerađivati šećernu repu, već će ostati kao rezerva za moguću preradu sirovog šećera. Naravno da to za sobom povlači i promjenu strukture zaposlenih.

Ono što je bitno je da nitko u Virovitici nije dobio otkaz, osobno sam razgovarao sa svima, svima sam im iznio stanje. Rekao sam im da postoje dvije opcije. Prva je da nakon 1. svibnja svi prelazimo na minimalnu plaću, s obzirom da realno nema posla do konca godine te da više nikome ne mogu garantirati što će biti ubuduće.

Druga opcija je da sami daju otkaz i pritom dobiju otpremninu. Dakle, svi zaposlenici Tvornice šećera u Virovitici otišli su dobrovoljno i nikome nije uručen otkaz – rekao je Zadro. Istaknuo je kako mu je žao što je upravo virovitička šećerana, koja je uložila milijune da danas bude najmoderniji pogon u Hrvatskoj i regiji, bude ona koja ove godine, od ukupno tri šećerane u Hrvatskoj, neće prerađivati šećernu repu. Razlog je – nema proizvođača, odnosno, nema šećerne repe.

ŠEĆERNE REPE ZA JEDNU ŠEĆERANU

Uzroka tome je više, kaže.

Jedan svakako treba potražiti na svjetskom tržištu. Zadro ističe kako su unatrag tri godine na svjetskom tržištu krenuli neredi sa cijenama šećera, a koji su se reflektirali i na naše šećerane.

-Godine 2017. došlo je do hiperprodukcije proizvedenog šećera. Proizvedeno je 12,5 milijuna tona šećera više u odnosu na potrošnju. Tada su počeli problemi. I prijašnjih godina bilo bi kriza, no one bi trajale godinu dana i cijena bi se ubrzo oporavila. Međutim, ovo je prvi put u povijesti da kriza traje tri godine i u tom periodu europska industrija šećera izgubila je oko 2,5 milijardi eura, a hrvatska industrija šećera samo u periodu od 2017. do 2020. godine oko 400 milijuna kuna – kaže Zadro, koji ističe kako se kroz taj cijeli period šećerana trudila ispunjavati sve svoje obveze prema kooperantima i zaposlenicima.

– Mislim da nitko od njih nije bio zakinut i nitko nije osjetio krizu. Možda smo malo kasnili, ali sve obveze su prema radnicima i kooperantima bile uredno plaćene – naglasio je Ž. Zadro.

Ove godine počeo je lagani oporavak cijene šećera. Nakon tri godine, ističe, po prvi put cijena je bila viša od 400 eura po toni.

-Vidjeli smo neki izlaz iz tog pakla, no tada dolazi koronavirus i  nakon njega dolazi do problematike s bankama. Što se tiče cijele branše, vrlo je neizvjesno što će se događati s cijenom šećera. Oporavak je dakle, počeo, no tek krajem godine vidjet ćemo što će biti, kad se vrati normalna potrošnja. Tada ćemo znati hoće li biti daljnjeg oporavka cijena – ističe Ž. Zadro.

U samoj Hrvatskoj došlo je, kaže, do svojevrsnog fenomena. Ministarstvo poljoprivrede i Vlada Republike Hrvatske probali su prijašnjih godina nizom mjera, bez obzira na krizu u šećernom sektoru, ojačati poziciju proizvođača šećerne repe. Ali njih je sve manje.

-Tadašnji ministar Tomislav Tolušić je napravio program u kojem je osigurao 10 milijuna eura za proizvođače šećerne repe, naravno, iz europskih sredstava, pomoću kojih je bilo moguće uložiti u potpuno novu mehanizaciju.  Za male i mikro proizvođače šećerne repe osiguran je trogodišnji sustav de minimis potpora.

Međutim, rezultat svega toga je da u ovoj, 2020. godini, u Hrvatskoj imamo posijano samo 10.500  hektara pod šećernom repom. Od toga, 6500 hektara su kombinati, odnosno naše velike tvrtke, a samo 4.000 zasijali su mali proizvođači.

Dakle, od Međimurja do Vukovara zasijano je samo 4000 hektara, unatoč poticaju od 1000 eura po hektaru. Tih 10.500 hektara je količina s kojom radi jedna, a ne tri šećerane u Hrvatskoj – kaže Zadro te dodaje kako su proizvođači šećera bili ti koji su odlučili gdje će se ove godine prerađivati šećerna repa.

– Zbog troškova transporta i blizine šećerne repe odlučeno je da će se šećerna repa prerađivati u proizvodnim pogonima u Županji i Osijeku. Nakon te odluke, kao i zbog problema koji već tri godine traju u šećernom sektoru, mi smo bili prisiljeni povući ove nepopularne poteze – kaže.

ISKORISTITI SVOJ SUVREMEN POGON

Rezovi koji su napravljeni ne znače i da se virovitička šećerana gasi, kako se ovih dana govori u javnosti.

-Virovitica ove godine neće prerađivati šećernu repu, već će ostati kao rezerva za moguću preradu sirovog šećera. Niti će se pogon razmontirati, niti će se išta odvoziti iz njega. Strpit ćemo se godinu dana i vidjet ćemo što dalje.  Ekipa koja je ostala u Viro tvornici šećera su ljudi koji imaju posebna zanimanja, za koja je potrebno imati položeni ispit. Oni su tu da garantiraju za iduću godinu, ako dođe do promjena sa sijanjem šećerne repe ili s preradom sirovog šećera, da vrlo brzo i sigurno mogu osposobiti pogon – ističe Zadro.

Virovitička Tvornica šećera Viro tako će se okrenuti drugim načinima na koje mogu iskoristiti svoj moderan pogon i kapacitete, u slučaju da se globalna situacija ne promijeni.

-Kao i svi ozbiljni poduzetnici, razmatramo o mogućnostima u slučaju da ne dođe do napretka. Naša tvornica je zasigurno najmodernija tvornica na području bivše Jugoslavije, a usudio bih se reći i bivše Austrougarske i šteta bi bila ne iskoristiti te kapacitete.

Ono što imamo kao mogućnost je prerada sirovog šećera. Naši kapaciteti su najveći u ovom dijelu Europske unije.

Druga mogućnost, koja je pojavljuje u kontaktu s našim kolegama i dioničarima, francuskim Cristal Unionom je novi trend: proizvodnja biološkog šećera, odnosno biološke šećerne repe. Ona se obrađuje klasičnim načinom, preduvjet je navodnjavanje, u što je na području Virovitičko-podravske županije uloženo dosta novca.

Ta proizvodnja je zahtjevna, skupa, ne zna se još koliki će biti prinos, no zna se da je cijena te šećerne repe više od gotovo tri puta skuplja od klasične i iznosi 75 eura. Šećer proizveden iz te repe je na nivou od oko 1000 dolara, tako da je to jedna od opcija u koju bismo krenuli – kaže Zadro, istaknuvši kako i dalje, kao vlasnici preradbenih kapaciteta, ovise o – proizvođačima.

NEDOSTAJE PROIZVOĐAČA ŠEĆERNE REPE

Kako ih dodatno motivirati da ostanu u proizvodnji ili ih potaknuti da siju više, pitanje je na koje nitko danas ne zna odgovor.

– Teško da bi se bilo što moglo napraviti. Mi plaćamo najvišu cijenu šećerne repe u Europskoj uniji, 32 eura po toni.  Za male OPG-e imamo poticaj koji je gotovo tisuću eura po hektaru, police osiguranja pokrivaju svu štetu – od suše, prekomjernih padalina, tuče. Police su povoljne, EU sufinancira sa 70 posto, mi smo sufinancirali preostalih 30 posto.

Jednostavno, ne znam što se dogodilo, da je pao interes kod proizvođača šećerne repe. Ne vjerujem da su druge kulture dohodovnije. Istina, možda su lakše, manje radno intezivne i rizici su manji, pa se relativno lako i uz malo truda dođe do željenih rezultata. Nadam se da je ova situacija na kratki rok i da ćemo se opet vratiti u pogon, neovisno je li riječ o konvencionalnoj ili biološkoj šećernoj repi, za koju se god naši proizvođači odlučili – ističe Zadro.

Situacija je slična, ako ne i gora u zemljama u okruženju – u Hrvatskoj ove godine, ističe Ž. Zadro, od tri šećerane radit će samo jedna. Ista situacija je u Austriji – od tri, ostala je samo jedna. U Slovačkoj je sektor šećera ostao na dvije šećerane, u Sloveniji je šećerana davno zatvorena, a Mađarska, s daleko većim kapacitetima od Hrvatske, radit će samo s jednom šećeranom.

Što će u budućnosti biti s domaćim šećeranama, kaže Željko Zadro, odlučit će ponajviše hrvatsko selo i hrvatski proizvođači.  (www.icv.hr, mlo)