Malo tko ne zna Peru Bosanca, umirovljenog profesionalnog vozača i vicmahera: I danas, u osamdesetoj, vozi automobil i vodi aktivan život

Malo tko ne zna umirovljenika Peru Bosanca iz Virovitice. Može ga se vidjeti bilo gdje. Nekad je bio cijenjeni profesionalni vozač, a danas je cijenjeni umirovljenik, predsjednik Udruge umirovljenika Bosanac iz Virovitice, od samo dva člana. Ovog osebujnog sugovornika posjetili smo nedavno, u obiteljskoj kući u Ulici Dobriše Cesarića u Virovitici, na dan kad je sa svojom obitelji i prijateljima slavio „okrugli“ 80. rođendan.

PIŠI – BOSANAC

Pero je, kao što mnogi naši sugrađani već znaju, najpoznatiji virovitički Bosanac.

– Mog pradjeda iz Bosne neimaština je potjerala put slavonskih šuma, na kojima je i ostao. Zahvaljujući njemu i njegovoj supruzi, loza Bosanac se proširila. Govori se da je i naše prezime Bosanac došlo iz tog razloga što se mom pradjedu, kada su ga pitali kako se zove nije kompliciralo, nego je jednostavno rekao: Bosanac i tako je i ostalo. Jednom Bosanac, uvijek Bosanac, hvala mu na tome – rekao je kroz smijeh Pero, a koji je i poznati vic maher.

Kao i većina naših sugrađana, tako je i Pero krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zaorao virovitičku zemlju. I to na traktoru, što smatra za jedan od najsretnijih trenutaka u svom životu, kaže. Tako je dobio svoju vozačku dozvolu, a aktivna mu je i danas.

LAKŠE ZA VOLANOM, NEGO ZA MOTIKOM

– Od samog početka moje vozačke karijere, shvatio sam da je lakše voziti nego kopati i ta misao mi je stalno zvonila u glavi, a i sad mi zvoni. Draže mi je nekog odvesti, nego kositi travu – napola u šali kaže naš sugovornik koji je svoju prvu vozačku dozvolu dobio davne 1959. godine. Dakako, da može voziti traktor.

– I to ne bilo koji traktor, nego traktor Zetor. Sportski, bez kabine. To mi je bilo kao da sad dobijem avion. Ma, još i više. Imao sam 19 godina, mislim da je tada na našem području bilo ukupno toliko i traktora, zajedno s automobilima. Zadaća mi je bila razvoziti radnike po polju. Uh, nitko sretniji od mene: na svježem zraku, bezbrižan. Ako je i bilo malo kiše, ma, tko je mario – prisjetio se prvih vozačkih iskustava Pero, koji je ranih šezdesetih traktorski volan zamijenio automobilskim.

– Tamo negdje 1963. godine, nakon odsluženja vojnog roka, gdje sam stekao potrebno vozačko znanje i dozvole, zaposlio sam se kao službeni vozač u tadašnjem „Poljoprometu“ u Virovitici. Bilo me je tada po cijeloj bivšoj ‘Jugi’, a najviše u Bosni, gdje sam zajedno s mojim direktorom obilazio tada mnogobrojne poljoprivredne zadruge koje su za mnoge „život značile“. Nisu to baš bile lagane godine, kako možda netko misli. Trebalo je dobrano „pljunuti u šake“, ako si nešto htio imati, no sreća il’ nesreća je da je malo tko imao puno, tako da je i ono malo zapravo bilo puno – ističe u svom stilu naš sugovornik, poznat po životu „na četiri kotača“.

Dobro su ga znali i u virovitičkoj Šećerani, gdje je također radio kao službeni vozač. Za to vrijeme kaže da je već bio „iskusni lisac“ za volanom.

MERCEDES I ZLATO

– Da, da, a za neka svoja postignuća dobio sam i nagrade. Jedna od najdražih mi je zlatna plaketa za 100.000 kilometara vožnje Mercedesa bez kvara i nesreće, a koju sam dobio iz Njemačke. Ono što me je stalno pratilo kao vozača je da u tom kao i u drugim poslovima mora biti rad, red i disciplina. I inače je to moj stalni moto, neovisno o čemu je riječ. Smatram da mora biti tako – kad nešto radiš, radi to odgovorno – poručuje Pero Bosanac koji kaže da u šest desetljeća kako ima vozačku dozvolu nikad nije imao problema ni s prometnom policijom, kao ni s putnicima koje je vozio. On je poštovao automobil, automobil je poštovao njega, kaže, svi zadovoljni.

– Vožnja vam je, koliko god nekad zna biti naporna, zapravo lijep posao. Nekad smo vozili po cijeloj Europi. Bile su to zaista duge rute. No nikad nisam zaspao za volanom. Potrebno je pridržavati se pravila o vožnji i odmoriti se. Tako nije bilo ni problema. Organizam se navikao, pa mi je za potpuni odmor bilo potrebno tek nekoliko sati da „baterije opet budu pune“. Držalo me ono moje: lakše je voziti nego kopat – otkrio nam je tajnu vozačkog uspjeha Pero Bosanac. I dalje ima važeću vozački dozvolu pa unatoč tome što mu je već osamdeseta, ne preže od volana.

– Nema tu problema, reci kuda idemo i ja sjedam za volan. Kad govorimo o vožnji, kao da i nemam 80 godina. Ako budem mogao, vozit ću ja i sa sto – rekao je Pero i dobro nas nasmijao.

NESUĐENI NOGOMETAŠ

U kući je jedna prostorija puna raznih priznanja, diploma, medalja…

– Nisam baš od onih koji se vole hvaliti, ali ponosan sam i sretan što su i drugi prepoznali moja htijenja i nagradili me za zalaganja u svim segmentima poslovnog i neposlovnog života, od sporta, kulture, doprinosa u Domovinskom ratu i ostalog. Dobrodošao je svatko, pa ću mu uz „čašicu razgovora“ ispričati priču o sebi, jer svako to priznanje priča je za sebe- rekao je Pero pokazujući nam jedno njemu osobito drago sportsko priznanje.
-Jako volim sport, a u svojoj mladosti igrao sam i nogomet- prisjetio se Pero te nadodao da, za razliku od Ronalda, on nikad nije igrao za novce.

Nakon što je zatvorio „bilježnicu sjećanja“, okrenuo budućnosti se i to onoj jako blizu – obitelji, rodbini i prijateljima koji su počeli stizati na proslavu 80. rođendana, mirisu pečenja i zvukovima tanjura na stolu. Kad je proslava krenula, krenule su i dobre želje s poklonima, torta… Svi su mu poželjeli zdravlje i da ispuni sve svoje planove, a kojih je još puno, rekao nam je i sam.

– Nije gotovo, dok ja ne kažem da je gotovo. Kada se to dogodi, e, onda ću u pravu mirovinu! -poručuje ovaj vitalan osamdesetogodišnjak.

IMA I “SVOJU“ UDRUGU

Posebna stavka njegovog života, osim njegove obitelji, supruge Marije, kćerke Gordane i sina Davora te brojnih unuka i praunuka i ostalih članova obitelji je i aktivan umirovljenički život. Pero Bosanac, gdje god da se pojavio, kažu oni koji ga poznaju, nikad nije bio „fikus“, pasivni promatrač, nego se odmah angažirao “sto posto”. U Domovinskom ratu svoj je obol dao na dežurstvima u okviru tadašnje Narodne zaštite, a kad je otišao u mirovinu i dok su se počele osnivati i mnogobrojne umirovljeničke udruge, u jednoj od njih svoje je mjesto, naravno, našao i Pero.

-Odmah nakon umirovljenja, učlanio sam se u Udrugu umirovljenika Podgorja, koja je odlično djelovala pod ‘dirigentskom palicom’ sada već pokojnog Rudija Ostermana. S vremenom je ondje došlo do previranja, ja u tome nisam htio sudjelovati, već sam sa suprugom bio ‘neovisni umirovljenik’- ističe Pero, koji kaže kako je sve promijenila jedna skupština umirovljenika Voćina. Umirovljenici, naime, na skupštinama uvijek pozdravljaju goste. I na toj skupštini pozdravili su Peru Bosanca, no tada je Stjepan Virag, predsjednik Udruge umirovljenika Milanovca predložio da se pozdravi ubuduće upute ne Peri Bosancu, nego „Udruzi umirovljenika Bosanac“.

-Svi su se nasmijali, ali meni je to bila super ideja i odmah nakon toga i službeno sam osnovao Udrugu umirovljenika Bosanac. Za sada smo i dalje jedini članovi udruge moja supruga i ja, ali svi ljudi dobre volje su dobrodošli. Bez brige, još uvijek imam snage i ideja da pariramo većim umirovljeničkim udrugama – simpatično kaže Pero.

(www.icv.hr, bs)