Obitelj i prijatelji obilježili 29 godina od nestanka Marijana Varjačića: Ni danas nemaju odgovore na svoja pitanja

Na današnji dan, 14. kolovoza 1991. godine, neposredno nakon uspostave “SAO Zapadna Slavonija”, u selu Pušina zarobljen je i odveden Marijan Varjačić, obiteljski čovjek, radnik Poljoprivrednog poduzeća Orahovica u ratarskoj ispostavi u Čačincima te pripadnik Civilne zaštite u Čačincima. Od lipnja ’91. uz svoj posao aktivno je sudjelovao seoskim stražana te uređenju punktova na području Čačinaca.

U povodu ovoga dana tužnog sjećanja, na mjestu gdje je je Marijan nestao, na cesti između Humljana i Pušine kod Marijanovog spomen obilježja svijeće su upalili njegova obitelj i članovi braniteljskih udruga, UHBL PTSP VPŽ te HVIDR-a i UHBDDR PPO 1990./1991. Orahovica.

Napad na policijsku patrolu označio je početak pobune na orahovačkom području pa se tako se i pod okupacijom u selu Pušina našla i Marijanova šogorica Julijana (udana Farkaš), učiteljica razredne nastave u selu Pušina. O tome kobnom danu svjedoči i sin nestalog Marijana, također Marijan.

– Taj dan nikada neću zaboraviti. Tog 14. poslijepodne otac se vratio s posla sav uznemiren. Svi smo dobro znali da su Srbi srušili balvane na ulaz u Pušinu i da se u selo više ne može. Otac je odlučio otići po nećaka i šogoricu, no ja sam znao da je to nemoguća misija s obzirom da sam tada već bio uključen u obranu i znao sam što se događa, međutim ništa ga nije moglo zaustaviti.  Čak sam mu u jednom trenutku oteo i ključeve od ”Fiće”, no ni to nije pomoglo. Sjeo je u auto i to je zadnji put da sam ga vidio – s gorčinom je objasnio Marijan te nastavio.

– Došla je večer i na vrata su nam zakucali Zdenko Jurenac i Zvonko Hečimović koji su mi rekli da se otac iz Pušine nije vratio. Oni su ga zaustavili na punktu i molili da ne ide gore, no njemu je samo bilo bitno da on izvuče ujnu i nećaka odatle. Tada odlazim u Humljane kod obitelji Jembrišak do telefona i zovem u Pušinu Goluba Grabića koji je radio s ocem u ratarstvu, međutim s druge strane se javio neki nepoznat glas. Molio sam da mi kažu gdje mi je otac, no taj mi kaže: „Dođi u selo kod nas pa ćemo ti sve pokazat i objasnit!“. Nakon toga ponovno zovem, no ovog puta Radivoja Desančića, također iz Pušine, on je radio u silosu u Čačincima i opet molim da mi kažu gdje mi je otac, međutim s druge strane ista priča: „De ti samo dođi k nama… treba nam još svježe krvi!“ Nakon toga linija je pukla – s mučninom se prisjeća Marijan Vrajačić mlađi.

O njegovom ocu Marijanu se od toga dana ništa više nije znalo. S tim danom je proglašen nestalom osobom, a 12. svibnja 1999. godine i umrlim. Do njegovog sina nisu dolazile nikakve glasine pa čak ni onoga trenutka kada su sredinom rujna pobunjeni Srbi pristali pustiti Julijaninog sina Sašu Farkaša.

– Sredinom rujna smo došli do punkta ZNG-e kod Vilimovog mlina i tamo sam s Damirom Prelogom preuzeo Sašu i odveo ga kod bake u Čačince. Ni jednom riječju ujna nije mogla izustiti što je s ocem, ni gdje je, ni ništa, već je sva u strahu samo rekla: „Moram se vratiti nazad!“. Ona je tamo i ostala do kraja okupacije, no oca nisam nikad pronašao! Postojale su tih prvih dana, nakon njegovog zarobljavanja ideje da se ide s nekom vrstom razmjene, no sve je to palo u vodu – rekao je Marijan Varjačić pripadnik ZNG Orahovica do gašenja postrojbe, a nakon toga pripadnik 5. gardijske brigade s činom razvodnika, vozač oklopa, umirovljen 2004. godine. Marijan niti danas, nažalost, ne zna što je bilo s njegovim ocem.

(www.icv.hr, vg)