Kako je 81. gardijska bojna HV iz Virovitice, jedina postrojba HV s područja Virovitičko-podravske županije, koja je sudjelovala u povijesnoj i za opstanak RH presudnoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, povodom njezine jubilarne dvadeset i pete obljetnice, prigoda je podsjetiti, na sada već povijesne činjenice o slavnoj vojnoj prošlosti koje su bili vinovnici i pripadnici 81. gardijske bojne iz Virovitice, na što mogu i trebaju biti ponosni.

81. gardijska bojna, tada jedna od najmlađih gardijskih postroji HV, koja je prethodno u vojno-redarstvenoj operaciji “Bljesak” dala, sa čime se svi dobro upućeni slažu, velik i jedinstven doprinos, sudjelovala je od sredine srpnja 1995. godine u stvaranju, vojnički rečeno, taktičkih i strateških uvjeta za provedbu vojno-redarstvene operacije “Oluja” u njenom južnom dijelu i naravno u samoj operaciji “Oluja”.

Naime, kao dokazana i nadasve dobro ustrojena, opremljena i uvježbana gardijska postrojba sa visokomotiviranim pripadnicima 81. gardijska bojna HV je, temeljem tzv. “Splitskog vojnog sporazuma” između HV i Armije BiH, sredinom srpnja 1995. godine upućena na područje Livna u BiH, radi sudjelovanja u planiranoj združenoj operaciji oslobađanja tamošnjih hrvatskih područja, stvaranja strateške osnove za oslobađanje južnih dijelova RH i deblokade bihaćke enklave kojoj je prijetila sudbina kakva je ni mjesec dana ranije zadesila Srebrenicu.

O važnosti deblokade bihaćke enklave od rata na ovamo često se u medijima pisalo i govorilo te se većina nepristranih važnijih europskih i svjetskih političara kao i vojnih analitičara složila u jednom a to je: da su snage HV predvođene generalom Antom Gotovinom odigrale najznačajniju ulogu na sprječavanju, grubo rečeno istrebljenja
stanovništva bihaćke enklave još pogubnijeg od onog koje se dogodilo na području Srebrenice, i to valja naglasiti pripadnika bošnjačkog naroda, a što najbolje govori o doktrini ratovanja HV i o osobinama najviših časnika HV.

Da HV nije deblokirala bihaćku enklavu nitko to ne bi učinio, niti UN niti NATO, stoga sudionike ove i niz drugih operacija i akcija na području BiH, koje je HV poduzimala u cilju suprotstavljanja velikosrpskoj agresiji, izuzetno smeta nezahvalnost i negiranje činjenica od strane aktualnog bošnjačkog vodstva, kako po pitanju vojne pomoći tako i po pitanju svih drugih oblika pomoći koje je hrvatska država pružila BiH i bošnjacima kao narodu.

No vratimo se širem kontekstu ove teme, da bi se dakle svi gore spomenuti ciljevi ostvarili, bilo je nužno uspješno provesti združenu operaciju HV-a i HVO-a pod kodnim nazivom “Ljeto ’95”, pri tom podržavajući operaciju Armije BiH prema Bihaću i naravno kontinuirano opskrbljujući „zračnim mostom“ bihaćku enklavu s ratnim materijalom, hranom, lijekovima i sl., kako bi stanovništvo enklave preživjelo i kako bi njezini borci što duže pružali otpor srpskim snagama.

To je konkretno značilo osloboditi «bosansku stranu» planine Dinare, Livanjsko polje i strateške točke planine Šator do grada Grahova, koji je dvadesetak kilometara udaljen od državne granice sa Republikom Hrvatskom, i komunikacijski dobro povezan sa Kninom, kako bi se vojne snage tadašnje para države tzv. RSK u RH dovele u polu okruženje i ograničila mogućnost za protuudar Vojska bosanskih Srba.

U ovoj operaciji, koju se može smatrati uvodom u vojno-redarstvenu operaciju “Oluja”, na području njenog južnog dijela, pripadnici 81. gardijske bojne HV susreli su se sa najsurovijim uvjetima za ratovanje, može se reći i sa do tada najsurovijim, dobro obučenim i iskusnim ljudstvom neprijatelja koji su ratovali po poznatoj «Mladićevoj doktrini», a to je tada značilo nepoštivanje ni jedne od postojećih konvencija ratovanja.

U takvim uvjetima zasigurno je došla do punog izražaja opremljenost, izuzetna psihofizička pripremljenost i uvježbanost pripadnika 81. gardijske bojne HV kao i visok stupanj organiziranosti svih elemenata borbenog stroja, mnogi su se pripadnici nakon ove operacije vođene na planini s nadmorskim visinama preko 1600 m, izjasnili da ne bi izdržali da prije toga nisu prolazili vrlo napornu i stalnu obuku.

Trebalo je uz sve prepreke koje stvara teren «svladati» i do tada mnogima neviđene vrlo stručno razmještene i izrađene utvrde- bunker, kojima primjerice najteži minobacački i topnički projektili nisu mogli gotovo ništa a tenkovi im nisu mogli prići, te ih se moralo uništavati koristeći protuoklopne prijenosne raketne sustave «Fagot» i ručne raketne bacače najvećeg kalibra, ciljajući u puškarnice sa malih udaljenosti, što je iziskivalo i iznimnu hrabrost i umijeće jer je to trebalo učiniti pod žestokom vatrom iz strojnica i drugog pješačkog oružja neprijatelja.

U operaciji “Ljeto 95” neprijatelju su naneseni vrlo veliki gubitci ali isto tako i vrlo velik broj pripadnika 81. gardijske bojne je ranjen i povrijeđen. Sa posebnim pijetetom se živući pripadnici, obitelji i prijatelji sjećaju svoji poginulih ratnika: Ivana Grbca, Joze Peraka i Josipa Klasića.

Nakon ove operacije i vrlo kratkog predaha dolazi za pripadnike 81. gardijske bojne HV dugo očekivana i do tada najvažnija borbena zadaća; vojno-redarstvena operacija “Oluja”.
Izvršivši u operaciji “Ljeto ’95” najsloženije zadaće, njen zapovjednik, zapovjedništvo i pripadnici stekli su visoko povjerenje vojnog vrha RH-e i generala Ante Gotovine kao zapovjednika tog dijela snaga HV-a.

Poradi toga general Ante Gotovina pod zapovjedništvo 81. gardijske bojne pridodaje cjelokupne specijalne snage policije bosanskih Hrvata, satniju snajperista te još neke manje postrojbe HV-a stvarajući jaku borbenu grupaciju.

Zadaća ove grupacije u operaciji “Oluja” bila je: “pod svaku cijenu zaustaviti mogući protuudar Vojske bosanskih Srba iz smjera Drvara i izvršiti prodor do državne granice RH-e na području Strmice”.

Stvaranje ovakve jake grupacije snaga, odnosno odluka generala Gotovine, već se prvim satima “Oluje” pokazala kao potpuno opravdana jer je na 81. gardijsku bojnu HV i pridodane postrojbe otpočeo vrlo jak napad iz smjera Drvara.

U ovom napadu neprijatelj je koristio zrakoplovstvo, oklopništvo, topništvo, pa i projektile punjene bojnim otrovima, te brojno pješaštvo. Napad je naravno, uz velike napore i gubitke u ljudstvu, zaustavljen na svim smjerovima sa čime je osiguran nesmetan i brz prodor 4. gardijske brigade HV “Pauci“ i 7. gardijske brigade HV „Pume“ preko Dinare direktno u grad Knin, odnosno očuvanjem boka ovih dvaju najmoćnijih postrojbi i prodorom na područje Strmice, bitno se utjecalo na uspjeh oslobođenja južnog djela RH.

Dakle, uz siguran bok tenkovi i ljudstvo 4. i 7. gardijske brigade HV-e munjevito su prešli Dinaru, probili obranu Knina i već oko podne 04.kolovoza 1995. godine njihovi zapovjednici dalmatinac Damir Krstičević i zagorac Ivan Korade istaknuli su hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi.

Vrlo brzo nakon toga pridružio im se i zapovjednik virovitičke 81. gardijske bojne HV slavonac Renato Romić, a nakon toga i cjelokupni državni i vojni vrh predvođen pokojnim dr. Franjom Tuđmanom.

Bio je to čin pobjede i završetka Domovinskog rata. U vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” ranjen je znatan broj pripadnika 81. gardijske bojne HV , a sa posebnim pijetetom se preživjeli pripadnici, obitelji i prijatelji sjećaju poginulih ratnika: Stjepana Gajšeka, Gorana Jurena, Đure Vrbaslije, Ivana Kurjančića, i Damira Županića.

Također treba reći,da se rijetko spominje, da se u ovoj operaciji kao i operaciji prije i poslije nje, velik broj časnika, dočasnika i vojnika 81. gardijske bojne HV istakao neviđenom osobnom hrabrošću jer kako nazvati to kada se, primjerice, nekoliko bojovnika «provuče» kroz prvu crtu neprijatelja i iza njih uništi tenk T-84 koji satima drži njihovu satniju u pat poziciji, i svi se uspiju vratiti živi, nego herojstvo i podvig.

Isto tako treba naglasiti da ni jedan pripadnik ove postrojbe koji je bio teško ranjen nije iskrvario i umro zbog neodlučnosti svojih suboraca da ga izvuku po cijenu vlastitog života, da su svi poginuli bojovnici izvučeni ispred neprijatelja, te da 81. gardijska bojna HV na svom ratnom putu nema nestalih pripadnika, za sve one koji nešto znaju o ratovanju, puno govori o ukupnoj organiziranosti bojne i o svim zapovjednicima u njoj od glavnog do najnižeg kao i požrtvovnim vojnicima i medicinskom osoblju.

Danas nakon dvadeset i pet godina od VRO “Oluja” koja nam je osigurala mir i opstojnost, zasigurno živući pripadnici 81. gardijske bojne HV kao i obitelji njezinih poginulih pripadnika i ostali građani Virovitičko-podravske županije imaju puno pravo biti ponosni na svoje sugrađane koji su kao pripadnici HV sudjelovali u ovoj “bitci svih bitaka” novije povijesti hrvatskog naroda.

(hcz-virovitica.hr)