Iz Slatine izvoze u cijeli svijet: Jedan njihov kamion završio je u rukama slavnog vratara Bayerna – Manuela Neuera

Foto: P. Žarković

Vozila koja oni proizvode praktički su kuće na kotačima – s hladnjakom, mikrovalnom pećnicom, toaletom, umivaonikom, tušem, vlastitom vodom i strujom, krevetima za spavanje pa čak i noćnim ormarićima. U njima je, ukratko, sve što treba jedno domaćinstvo. “Stambene” je površine od 20 do 30 četvornih metara pa i više jer se, kad se parkiraju, mogu razvući. I što je najzanimljivije, svaka je unikat i ručni rad. Riječ je o luksuznim kamionima i prikolicama za prijevoz konja te kamp-prikolicama koje proizvodi tvrtka Anka d.o.o. u svom pogonu u Slatini, piše Večernji list.

Iz malog slavonskoga grada izvoze u cijeli svijet – jedan takav kamion završio je svojedobno i u rukama slavnog Manuela Neuera, vratara njemačkoga nogometnog velikana Bayerna iz Münchena. Voze se u njima, nadalje, i policajci te policijski konji u dalekom Dubaiju.

Foto: P. Žarković

– Što kupac zamisli, to mi napravimo! Sve radimo u dogovoru s njim, on bira visinu, širinu, duljinu vozila, naravno, u skladu sa zadanim gabaritima i zakonskim propisima, zatim boju namještaja i umjetne kože kojom se on presvlači, veličinu toaleta, baš sve… Svako je vozilo stoga posebno, nikada nismo proizveli dva identična – kaže Goran Šarabok, direktor tvrtke Anka, koja je, inače, u vlasništvu njemačkog poduzetnika Bernda Steinsbergera.

Svaki detalj zajedno razrađuju: netko želi veći prostor za konje, a manji za boravak, i obrnuto. Svaki detalj se razrađuje:

– Prikolice za konje naprijed imaju kuhinju s hladnjakom, mikrovalnom pećnicom, stolom, dva ležaja i tuš. Imaju tank za vodu i svoju struju koju dobivaju preko akumulatora, a u kamione ugrađeni su agregati za proizvodnju struje te tankovi za pitku i otpadnu vodu. Sve što ima jedno domaćinstvo, to ima i kamion – ističe Šarabok.

Foto: P. Žarković

Može se njime otići u prirodu gdje nema ni struje ni vode i provesti ondje 48 sati da vam ništa ne nedostaje. Još je nevjerojatnije, pak, što je začetak same te poslovne ideje zapravo priča o petero slatinskih gastarbajtera koji su, u jeku gospodarske krize i recesije započete 2008., spakirali kovčege i trbuhom za kruhom otišli na rad u Njemačku. Zaposlili su se u poduzeću u Göttingenu, a poslodavac im je bio Bernd Steinsberger.

– Radili smo kod njega manje od godinu dana kada nam je predložio da nađemo neku halu u našem kraju jer smo svi iz Slatine i okolice, i zapravo radimo od kuće. Došli smo, potom, do prostora starog riječkog Elektromaterijala, gdje se nekada prodavala bijela tehnika. Vlasnik je kupio tu halu, nabavio je strojeve i u iduća dva ili tri mjeseca mi smo se vratili kući – prisjeća se direktor Šarabok.

Foto: P. Žarković

Primili su se odmah ozbiljno posla, počeli obnavljati prostor, mijenjati prozore, struju, postavljati rolo-vrata, namještati strojeve, ukratko, pripremati sve za proizvodnju. A onda su na adresu u slatinskoj Ulici Vladimira Nazora 66 stigli prvi kamioni.

– Vlasnik nam je, dakle, našao posao, omogućio sve da krenemo, osigurao nam početni kapital kako bismo mogli isplaćivati plaće i strojeve, dao nam je prvi novac za materijal… Počeli smo raditi 1. rujna 2015. nas četvorica, a već na prvu godišnjicu postojanja tvrtke zaposlili smo još dva radnika, pa nakon tri-četiri mjeseca još dva, sve do njih ukupno 45, koliko ih je danas. Princip nam je uvijek bio isti – naučili bismo dvojicu raditi, a onda bismo za par mjeseci angažirali novu dvojicu zaposlenika. Činili smo to kako oni koji već znaju raditi ne bi bili preopterećeni, jer kod nas se praktički sve radi ručno. Primjerice, stigao nam je kamion dužine šest metara, morali smo ga prerezati napola, odvojiti prednji kraj od kabine i stražnja četiri kotača gurnuti iza, produžiti šasiju za metar i pol, kako bismo dobili nadogradnju od 12 metara. To nisu jednostavni poslovi, ne može ih svatko raditi, tako da smo si sami obučavali radnu snagu – prepričava naš sugovornik.

Foto: P. Žarković

Samo u prve dvije godine investirano je 15 milijuna kuna. Inače, iako zvuči naški, naziv poduzeća zapravo je akronim njemačkih riječki “anhänger”, što je u hrvatskom prijevodu prikolica, i “karosserie”, koju i ne treba posebno tumačiti. Slatinski je pogon jedinstven kod nas, takve proizvodnje nema drugdje u Hrvatskoj, samo nešto egzistira u Mađarskoj i postojala je prije u Njemačkoj, ali je ugašena jer nije bila konkurentna cijenom rada. Anka se, pak, u samo pet godina postojanja proširila na sva europska tržišta, a značajan posao odradila je, kao što smo već spomenuli, i za policiju u dalekom Dubaiju.

– Napravili smo im sedam velikih kamiona za prijevoz policajaca i policijskih konja. Svaki ima prostor za devet policajaca i devet konja – spuste se tri rampe i kroz svaku prolaze tri konja, koji su inače u posebnim pregradama, dok je u prednjem dijelu kamiona prostor za spavanje i dnevni boravak policajaca – opisuje Šarabok.

Foto: P. Žarković

A kako uopće izgleda posao zaposlenika tvrtke Anka?

– Izravno iz tvornice MAN stižu nam kamioni. Imaju samo kabinu i donju šasiju, na kojoj su montirani kotači, i na tome mi napravimo kompletnu nadogradnju – od stambenog prostora do bravarije, struje, umjetne kože, namještaja, lakiranja, imamo zaokruženu proizvodnju – pojašnjava direktor Šarabok, koji je inače po struci instalater vode i plina.

Sličan posao današnjem radio je 13 godina u brodogradnji, na opremanju putničkih brodova. Najveća brzina kamiona je 100 kilometara na sat. Mogu li ih voziti žene?

– Mogu, naravno! Baš smo ove godine proizveli četiri mala kamiona od sedam tona, koji se u Austriji i Njemačkoj mogu voziti i s vozačkom dozvolom B kategorije, što kod nas nije moguće. Imaju malu kuhinju, kupaonicu, dnevni boravak, prostor za spavanje i iza prostor za dva konja. Prilagodili smo ih ženama, a kako su novost, traženi su. Prodali smo četiri, a naručena su još dva – zadovoljan je Šarabok.

Foto: P. Žarković

U pet godina rada, iz njihova je pogona izišlo oko 80 različitih vozila. Uz trenutačni broj zaposlenih, mogu napraviti 20 kamiona godišnje, no to, naravno, nisu mogli kada su ih bila samo četvorica.

– Kupci su nam biznismeni, vlasnici privatnih tvrtki u Austriji i Njemačkoj čije se obitelji bave konjima i konjičkim natjecanjima. Kamioni i prikolice idu na konjička natjecanja i obitelji u njima borave dva-tri dana – kaže.

Jedini im je hrvatski kupac dosad bio Krešimir Ćorić, poljoprivrednik i ugostitelj iz Iloka, za kojega su izradili prikolicu.

– Nismo se nigdje ni reklamirali jer i ovako imamo puno posla. Neprestano se širimo, a jedva stižemo ispuniti sve narudžbe. Inače, mi se ne bavimo izravnom prodajom, nego radimo za desetak velikih autokuća u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj i Italiji koje nalaze kupca i prodaju naša vozila. Rijetko prodajemo sami, ovako nam je jednostavnije – dodaje.

Foto: P. Žarković

Cijene su poslovna tajna, ali Šarabok odmah kaže da su takva vozila skupa. Ipak, može se doznati kako na tržištu prikolica s namještajem stoji oko 21.000 eura, a bez namještaja približno 15.000, dok za luksuzne kamione treba izdvojiti između 180 i 270 tisuća eura. Iako ih je pojava koronavirusa proljetos uplašila, uspjeli su “plivati” bez većih potresa. Štoviše, narudžbi danas imaju čak i nešto više nego prije koronakrize. U skoroj budućnosti proširit će se na još jednu proizvodnu halu u Slatini.

(vecernji.hr)