Prije 29 godina formirana je slavna 127. brigada HV Virovitica

Prije 29 godina, dobivanjem ustrojbene knjige iz Glavnog stožera Hrvatske vojske, službeno je formirana proslavljena 127. brigada HV. Za zapovjednika je imenovan Đuro Dečak a za zamjenika ujedno načelnika stožera Marko Krstanović.

Osvajanjem vojarne i zarobljavanjem velike količine naoružanja i vojne opreme stvorene su materijalne pretpostavke i pristupilo se pripremi za formiranje brigade, a znatne količine naoružanja i opreme upućene su u mnoga ugrožena područja RH.

Po formiranju 02. listopada 1991. godine 127. brigada HV imala je ispred sebe neprijateljske snage koje su zaposjele značajan dio državnog teritorija od obronaka Bilogore do rijeke Save, točnije rečeno linija bojišnice protezala se, krećući od istoka, od sela Levinovac preko sela Babina Gora, sela Jasenaša, preko Virovitičkih ribnjaka, rubnog dijela poligona JNA Gakovo do sela Vukosavljevica i Turnašica, na zapadu.

Borbe na toj liniji, kao i na svim linijama u Hrvatskoj, bile su od 21. rujna vrlo intenzivne jer su JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći napad na svim bojištima u Hrvatskoj s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske.

Uzimajući u obzir velike količine oružja do kojih su branitelji došli osvajanjem vojarni, hrvatski vojni stručnjaci procijenili su da je potrebno početi poduzimati protuofenzive gdje je to moguće kako bi se rasteretila najteža bojišta, posebice istočno Slavonsko na širem području Vukovara gdje je JNA uputila najjaču grupaciju oklopno-mehaniziranih snaga. Stoga je odlučeno da se krene u oslobađanje Bilogore točnije dijelova općina: Slatina, Virovitica, Grubišno Polje i Daruvar.

Operacija je isplanirana u zapovjedništvu tadašnje Operativne zone Bjelovar i dodijeljen joj je kodni naziv “Otkos 10”.

U tu svrhu 127. brigadi HV pretpoćinjen je i 19. Mješoviti protuoklopni artiljerijski divizion iz Virovitice, Koprivnička satnija dragovoljaca i namjenska jedinica MUP-a PS Virovitica a dobiveno je i tri tenka T 55 iz 105. brigade iz Bjelovara te je odmah formiran i upotrijebljen tenkovski vod.

Operacija “Otkos 10” otpočela je 31.10.1991. godine i uspješno je okončana 04.11. 1991. godine. Virovitička 127. brigada s pridodanim postrojbama, kao glavna snaga operacije, postavljene zadatke je izvršila u prvim danima operacije oslobodivši s. Lončaricu i veći dio prometnice Virovitica- Grubišno Polje te poligon JNA “GAKOVO” s više okolnih sela i zaseoka, participirajući u oslobađanju cca 300 četvornih kilometara.

Uz sve učinke koje je operacija “Otkos 10” polučila na strateškoj razini jasno je da su nakon nje sve neprijateljske snage odbačene na znatnu udaljenost od Virovitice ali je ovo područje i dalje bilo izloženo naletima neprijateljskih zrakoplova koji su prije i nakon nje u više navrata bombardirali ovo područje.

Nakon uspješno okončane operacije „Otkos 10“ GS HV isplanirao je novu operaciju pod nazivom „ Papuk 91“, koja je naknadno ugrađena u operaciju kodnog naziva „Orkan 91“.
Cilj operacije „Papuk 91“ bio je nastavak oslobađanja Zapadne Slavonije do prometnice Požega – Pakrac, s tendencijom nastavka oslobađanja odnosno izbijanja na državnu granicu na rijeci Savi.

U sklopu ove operacije 127. brigada HV s pridodanim postrojbama je 12. prosinca 1991.godine otpočela s borbenim djelovanjem duž crte obrane s ciljem oslobađanja okupiranih sela na smjeru Slavonska Pivnica- Mijokovićevo( sada Đulovac) i na smjeru Jasenaš – Mijokovićevo.

Dana 15. prosinca 127. brigada HV zajednički s pridodanim postrojbama oslobađa s. Mijokovićevo( Đulovac) i veći broj sela u smjeru Daruvara te nastavlja s oslobađanjem šireg područja oko planine Papuk.

Vezano za oslobađanje s. Mijokovićeva važno je istači da su pripadnici 127. brigade HV prilikom ulaska u selo zatekli veći broj hrvatskih civila koje su pobunjenici-četnici pogubili prilikom povlačenja a što su činili i ranije na području koje su okupirali. To se dogodilo i na smjeru 136.brigade HV koja je ulaskom na Voćinsko područje zatekla velik broj masakriranih civila.

Potom je 127. brigada 20. prosinca uvedena u područje Daruvarsko-Pakračkog ratišta gdje počinje preko mj. Sirača napredovati prema prometnici Požega-Pakrac, na koju izbija na badnjak 24. prosinca oslobodivši veći broj sela na tom potezu( Donje, Srednje i Gornje Grahovljane, te Dragović) . Zatim nastavlja djelovanje duž prometnice te se 26. prosinca spaja sa 123. brigadom HV iz Požege. U to vrijeme značajan dio 19.MPOAD-a bio je angažiran u obrani Lipika i Pakraca od mogućeg prodora neprijateljskog oklopništva i pružanju topničke potpore ostalim postrojbama HV.

Daljnje napredovanje prema državnoj granici zaustavljeno je 03. siječnja 1992. godine budući da je u Sarajevu zaključen sporazum o općem prekidu ratnih djelovanja na svim bojišnicama u RH.

U ovoj relativno velikoj i vrlo složenoj operaciji izvedenoj pod nepovoljnim zimskim uvjetima 127. brigada HV se pokazala kao jedna od najučinkovitijih i najmoćnijih postrojbi HV ali je nažalost pretrpjela i velike gubitke u ljudstvu. Naime u njoj je poginula i grupa od 12- aest pripadnika koju je predvodio Vinko Belobrk te je tih dana ukupno poginulo 16 pripadnika 127. brigade HV a veliki broj je i ranjen. Vezano za pogibiju dvanaestorice pripadnika predvođenih Vinkom Belobrkom, inače jednim od uznika JNA-a uhapšenih u siječnju 1991. godine od strane KOS-a JNA, svakako treba istaći da su svi oni nakon što su upali u stupicu neprijatelja iznad sela Brusnik bili na zvjerski način pogubljeni- masakrirani a što je nedvojbeno utvrđeno prilikom primopredaje njihovih posmrtnih ostataka 07.01.1992. godine, kada je bili vrlo teški izvršiti njihovo pojedinačno prepoznavanje(video-snimka i fotoelaborat njihove identifikacije na odjelu patologije MC Virovitica dio je građe postava Domovinskog rata u Gradskom muzeju Virovitica).

Ukupno je od početka ratnih djelovanja pa do siječnja 1992. godine poginulo preko pedeset(50) pripadnika Virovitičkih postrojbi HV.

U svim spomenutim akcijama i operacijama udarna snaga odnosno postrojba koja je bila namijenjena za probijanje najtežih neprijateljskih položaja i izvođenje drugih složenih oblika djelovanja bila je „A“ satnija kojom je zapovijedao Renato Romić.

Na Pakračkom ratištu, na obrambenoj zadaći držanja dostignute linije 127. brigada bila je angažirana do srpnja 1992. godine kada se na ovo područje uvode snage UN tzv. UNPROFOR i formira se zona razgraničenja koju one kontroliraju. Stoga se pristupilo djelomičnoj demobilizaciji brigade i formiranju namjenske formacije pod nazivom Taktička grupa( TG 127). Radi se o formaciji bojne ojačanoj elementima brigade za samostalno djelovanje. Dakle od dotadašnje tri pješačke bojne formirana je jedna, kako bi se svi koji su potrebni gospodarstvu vratili u svoja poduzeća.

Nakon što je u okviru 127. brigade ustrojena Taktička grupa ona je upućena na područje istočne Posavine gdje je u četiri navrata bila angažirana u obrani područja pretežno naseljenih hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom, do jeseni iste godine kada je tim područjem ovladala vojska bosanskih Srba potpomognuta četničkim jedinicama iz RH i jakom vojno-materijalnom potporom tzv. JA iz Srbije.

U istočnoj Posavini TG 127. brigade HV vodila je žestoke bitke sa spomenutim neprijateljskim snagama kojima je osnovni cilj bio probijanje tzv. koridora, odnosno skupine prometnica sa kojima su BiH i okupirani dijelovi RH bili najkraće povezani sa Srbijom odnosno Beogradom kao središtem svekolike srpske moći.

U tim teškim borbama sa višestruko nadmoćnijim neprijateljem 127. brigada HV je pretrpjela značajne gubitke, a što se dogodilo i ostalim postrojbama HV koje su tamo bile angažirane. Tijekom ratovanja TG 127 u istočnoj Posavini poginuli su dva pripadnika, teško je ranjeno 16 pripadnika a razne povrede zadobilo je 45 pripadnika, što se srazmjerno intenzitetu borbenih djelovanja može smatrati povoljnim ishodom. A važno je i reći da je postrojba nanijela vrlo značajne gubitke neprijatelju u ljudstvu i tehnici.

Vezano za angažiranje postrojbi HV na dotičnom ratištu treba istači i to da je međunarodna zajednica kao i bezbroj puta prije toga pokazala veliko licemjerje vršeći golemi pritisak na RH i predsjednika Tuđmana zbog nazočnosti HV na tom području, dok je glede jedinica Hrvatskih Srba koje su tamo ratovale kao i jedinica iz Srbije, zažmirila na oba oka. Primjerice postoje snimke odlaska i slavodobitnog povratka jedinica hrvatskih Srba( s Kninskog područja) s posavskog bojišta kao i pregršt drugih dokaza o njihovom angažmanu u bosanskoj Posavini.

Uzimajući u obzir sve prethodno spomenuto te uzimajući u obzir mišljenja hrvatskih najeminentnijih vojnih stručnjaka ključnim uzrokom pada bosanske Posavine smatra se ogroman nesrazmjer odnosa snaga u korist neprijatelja a zasigurno postoji i niz drugih razloga za ovaj najveći poraz hrvatskih snaga u prošlom ratu…

Nakon pada bosanske Posavine dijelovi TG-a 127 brigade HV bili su do 1994. godine angažirani na sprječavanju učestalih terorističkih upada neprijateljskih grupa na područje Voćina a jedna satnija, kao dragovoljci, borila se i u Srednjoj Bosni.

Sredinom 1994. godine dolazi do potpune demobilizacije svih sastavnica brigade osim zapovjedništva koje ostaje aktivno do kraja Domovinskog rata.
Kroz brigadu je prošlo preko 4500 žitelja ratne općine Virovitica, 186 pripadnika je ranjeno a 63 ih je ugradilo svoje živote u temelje Hrvatske države.

Nakon formiranja profesionalne postrojbe HV u Virovitici 81. samostalne gardijske bojne velik broj vojnika, dočasnika i časnika koji su stasali u 127. brigadi HV nastavili su svoj ratni put u istoj sudjelujući u završnim operacijama HV 1995. godine: Bljesku, Ljetu 95, Oluji i Maestralu.

(www.icv.hr, dš)