Korona iznjedrila prijateljstva koja još traju: Ugostitelj Albert Ćosić ostavio neizbrisiv trag u životima starijih i bolesnih

Ne možete vjerovati koliko je jedno “ružno vrijeme pandemije” donijelo lijepih trenutaka i druženja, kaže nam na početku priče mladi osječki ugostitelj Albert Ćosić. Naime, on je u ožujku, kada je pandemija koronavirusa počela uzimati maha, odmah svoju pomoć ponudio onima najpotrebitijima – starijima i bolesnima koji nisu sami mogli odlaziti u kupnju, po lijekove ili obaviti neke od svojih drugih svakodnevnih aktivnosti.

– Počelo je “zatvaranje” i ograničenje kretanja, pa sam kao i drugi zatvorio privremeno svoj kafić. No, želio sam se osjećati korisno i pomoći na bilo koji način, odvesti ili dovesti nekoga, donijeti lijekove i hranu, odnosno učiniti bilo što što je nekome problem i ograničenje. Bio sam spreman uskočiti u svakom trenutku, bez obzira na doba dana ili noći pa sam svoj broj mobitela objavio na Facebooku – priča Albert.

No, kako većina starije populacije ne koristi internet niti je na društvenim mrežama, odaziva nije bilo dok se lokalni mediji nisu raspisali o Albertovoj nesebičnoj gesti i objavili broj telefona.

– Onda je krenulo kao lavina, pozivi su samo stizali. Išao sam i izvan Osijeka u okolna sela. Imao sam bračni par u Sarvašu, kojima sam donosio hranu, ali nisam ulazio. A baka i djed su znali stajati ispred kuće i rukom mi slati poljupce u znak zahvale – priča Albert dodajući kako su to sve divni, topli ljudi, pomalo i zaboravljeni od svoje okolice.

Posebno ga se dojmila sudbina njegovih susjeda u blizini kafića koji je Abert otvorio u osječkom naselju Jug 2.

– Djed i baka žive sami, a baka je nepokretna i u kolicima. Djeda je znao u kafić ponekad svratiti na “cugu” ali kada je počela pandemija i ograničenje kretanja, više nije izlazio. U to vrijeme mu je padao rođendan pa sam organizirao za njega rođendansku proslavu, a tortu je ispekla jedna od djevojaka iz lokala. Djeda nije mogao vjerovati, rasplakao se, a onda i priznao da nikad nije imao tortu za rođendan – priča Albert.

Bilo je raznih situacija, pomalo i komičnih, dodaje Albert prisjećajuću se gospođe koja je zvala da hitno dođe, ali okupiran drugim obvezama stigao je za nekih pola sata.

– Zvonio sam i zvonio, nije otvarala. Već me hvatala panika da joj se nije nešto dogodilo i prebacivao sam sebi što sam kasnio. Nisam znao što da radim i spremao sam se prijaviti to hitnoj dežurnoj službi. U to je stigao njen poziv i pita me gdje sam, pa joj kažem kako sam ispred zgrade i kako nije otvorila vrata. A ona kaže: “Ma sinko gledam seriju, pa ne čujem” – sa osmijehom priča Albert.

Premda se Albert vratio svom “starom” ugostiteljskom poslu, nakon odluke Stožera o ublažavanju mjera, kaže kako se i dan danas čuje s nekima od njih, te im opet ode po namirnice, donijeti lijekove, kad god mu to obveze dozvole. Ne zaboravljaju ni oni Alberta, niti on njih jer kaže “čudne” okolnosti su ih vezale u jedno divno zajedničko prijateljstvo.

(www.icv.hr, tj)