Ovo je priča dečka iz Velike Črešnjevice kod Pitomače koji je ispunio svoj san istrčavši ultramaraton po Europi od 4.246 kilometara u 98 dana (prosjek od 43,3 km dnevno što je ekvivalentno duljini 100 maratona plus jedan polumaraton), kroz 11 država Europe i sve to uz vrlo niske troškove, ali uz neprocjenjivo stečeno iskustvo, spoznaje i obogaćivanje osobnosti.
Pa krenimo. Za početak, reci nam tko je Mihael Kolar?
Rođen sam 06.03.1986. godine u Virovitici, a završio sam srednju školu za šumarskog tehničara. Radio sam svakakve vrste poslova: kratko na građevini kao pomoćni radnik i vozač kamiona, kao konobar i animator/zabavljač u sezonama na moru. 2015. godine otišao sam u Njemačku gdje sam završio medicinsku školu te tamo radio u domovima za starije i nemoćne osobe.
Karakterno sam znatiželjan, pustolovan, ustrajan, filantrop i kozmopolit, željan daljnjeg osobnog razvoja jer vjerujem da, što je moguće dublje upoznavanje i razumijevanje samog sebe, ujedno pomaže i boljem razumijevanju drugih. Na taj način rastem kao osoba i razvijam svoju osobnost te tako mogu tome doprinijeti i kod drugih. A to putovanje nikad ne završava. Ultimativno su to ljudske potrebe duha, koje nam, što se više i više razvijamo, daju onaj osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti i spokoja.
Oduvijek sam sportski nastrojen, iako nikad profesionalno. Volim trčanje, nogomet, planinarenje i jahanje. Od planinarskih tura prošao sam obje Paklenice, popeo se na Zelenu Glavu na planini Prenj kod Mostara, Pyramidspitze u Austriji, Zugspitze u Njemačkoj,…. Kod trčanja volim duge staze: 10 km, polumaratone i maratone.
Zbog čega si se odlučio na ovaj pothvat?
Primarni cilj mi je bio da pomaknem svoje fizičke i mentalne granice te da iz prve ruke pobliže vidim druge zemlje, ljude i krajolike. Također, put je imao i svrhu zahvalnosti. Svaki dan trčanja sam posvetio jednoj osobi iz svog života ili grupi ljudi. Otvorio sam youtube kanal, svaki dan napravio kratki video s imenom i opisom osobe za koju taj dan trčim te ga objavio. A na facebook stranici sam također vodio dnevnik i svakodnevni opis putovanja.
Trčao sam gurajući kolica ispred sebe (nazvao sam ih – moj prijatelj Willson) u kojima su bile sve stvari koje sam nosio (šator, madrac na napuhavanje, vreća za spavanje, odjeća, rezervne tenisice, voda, hrana,…).
Projekt sam nazvao “Run for your dream” jer mi je svrha također bila da nadahnem one koji imaju neku želju, cilj, san, nešto što bi sami htjeli ostvariti. Postoji ljudska potreba, ustvari potreba ljudskog duha, da se neprestano razvija i unapređuje. Ako je zanemarimo i zapustimo, kasnije osjećamo žaljenje, neispunjenost i prazninu. Kao što pokazuje iskustvo jedne medicinske sestre iz Australije koja je radila u palijativnoj njezi s pacijentima na samrti, i koje je pretočila u knjigu „Top 5 žaljenja umirućih”; na prvom mjestu su želje, snovi, ciljevi i vještine koje nisu ostvarili tijekom života, Ili barem pokušali ostvariti.
Osim toga, putovanje samo po sebi je već svrha. Mark Twain je rekao: “Putovanje je fatalno za predrasude, slijepu privrženost i uskogrudnost.”
Kako si se odlučio baš za ovu rutu i koje si sve zemlje prošao?
To je bilo spontano. Htio sam put završiti prije zime pa bih najprije u glavi napravio okvirni popis država kojima ću proći, a detaljnu rutu bih planirao kratkoročno. Prvotno zamišljena ruta bila je sasvim drugačija od one koju sam prošao. Prilagođavao sam je trenutnim uvjetima korone i vremenskih uvjeta. Prvo sam planirao na jug, ali pošto sam krenuo u ljetu, krenuo sam prvo na sjever dok je još toplo, tako da sam se kasnije kretao po jugu, kad je već došla kasna jesen i hladnije, nestabilnije vrijeme (iako ga je bilo i ljeti). A države koje sam prošao su redom: Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Češka, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Francuska, preko Korzike u Italiju, Slovenija i nazad u Hrvatsku. Sveukupno 11 država. Krenuo sam iz Velike Črešnjevica, malog podbilogorskog sela u podravskoj općini Pitomača gdje sam i završio svoje putovanje.
Opiši nam kako je izgledao jedan prosječan dan na tvojem putovanju.
Svaki dan sam imao određeni ustaljeni režim. Kad sam ustao, prvo sam napravio video za moj youtube kanal na kojemu sam naveo osobu za koju taj dan trčim. Onda je slijedilo jelo koje sam prilagodio za ovaj način endurance trčanja na duge staze. Tu su prije svega važni ugljikohidrati, znači: kruh, waffle, tjestenina i dosta voća. Meso gotovo da i nisam jeo. Proteine sam namirivao ribom iz konzerve, a nešto drugo bih pojeo jedino ako bi slučajno krivo naručio u restoranu jer nisam razumio što piše na meniju. Cijeli vrijeme sam bio fokusiran na to što moram napraviti taj dan, kojom rutom trebam ići, gdje moram skrenuti, gdje ću završiti taj dan, gdje ću jesti i obnoviti namirnice, gdje ću spavati, hoću li uopće naći smještaj za narednu noć itd.
Jesi li imao kakvih problema ili neugodnosti tijekom putovanja?
Bilo je nekih fizičkih problema. Od uobičajenih poput žuljeva i prvotne upale mišića, pa do upale tetiva na potkoljenici i to na obje noge. Prvo na lijevoj, što je počelo na ulazu u Belgiju, potom i na desnoj, s početkom u zadnjim danima Francuske. Tendinitis je nezgodan jer je trajao oko desetak dana (s time da nisam mirovao i čekao da prođe). Bol se osjeti svaki put kad trebam podići stopalo za idući korak jer zadaća tetive koja se upalila je podizanje stopala. Ako se ne miruje, bol raste iz dana u dan dok ne dosegne vrhunac pa potom opada. Pri tome je bitno balansirati opterećenje za vrijeme upale, da ne bi došlo do težih povreda, a s obzirom da nisam mirovao za vrijeme prve upale, prenio sam više opterećenja na desnu nogu, pa se kasnije upalila desna tetiva. I ovdje se je pokazalo da je zdravlje najbitnije jer, kad si zdrav, uopće nisi svjestan koliko je to važno nego, tek onda kad imaš problem, misliš samo kako ozdraviti.
Druga situacija ili neugodnost koja mi je ostala kao negativno sjećanje s putovanja dogodila mi se je u Francuskoj. Završio sam dan u jednom većem gradu te sam morao naći smještaj. Skrenuo sam u jednu pokrajnju ulicu gdje nije bilo puno ljudi, ali su naišla dva mladića koji su započeli razgovor sa mnom. Dok mi je jedan od njih odvlačio pozornost, drugi mi je ukrao torbicu s novčanikom u kojemu mi je bila osobna iskaznica i nešto novaca. Na sreću bio sam spreman na takve situacije pa sam putovnicu, kreditnu karticu i većinu novaca držao na drugom mjestu.
Ipak, većinom sam imao pozitivna iskustva. Neki su me gledali skeptično i izbjegavali me s obzirom na situaciju oko korone i kad su vidjeli moj izgled kad mi je već brada porasla, s kolicima u kojima ima svega i svačega, a neki su se oduševili mojim putovanjem poput čovjeka u Italiji kojega sam tražio vodu, a on me pitao jesam li gladan te me je pozvao u kuću da se odmorim. Drugi slučaj je bio također u Italiji gdje sam noćio kod jedne obitelji, a žena mi je za večeru skuhala tjesteninu s umakom od rajčice i ujutro mi je donijela mlijeko s keksima. Stvarno je bilo puno više takvih pozitivnih situacija koje su me razgalile.
Jesi li što naučio na ovom putovanju, i je li te ono na neki način promijenilo kao osobu?
Na neki način sigurno je. Teško mi je to točno definirati, možda je još prerano i nije mi se još sve iskristaliziralo, ali ono što mogu reći je da se čovjek svemu može prilagoditi, a fleksibilnost je jako bitna u nečemu ovakvome jer nikad ne znaš kakav će biti dan, kakvo će biti vrijeme, kakvo mjesto za noćenje će se naći, kako će ljudi reagirati na mene, pogotovo u ovo ludo vrijeme korone i uvjeta povezanih s njim, zatim, kakvo će biti moje stanje uma, vrućina, hladnoća, prva upala mišića na početku, žuljevi, upale tetiva, itd. Tu onda često dolazi do unutrašnje borbe logike i svijesti, tog mentalnog dijela. E onda treba naći balans i umiriti um koji ponekad luduje. Najbitnije je znati zašto radiš to što radiš i ne izgubiti to iz fokusa. Ja sam svaki dan imao osobu za koju trčim, ali ni to ne daje puni smisao ni gorivo za dalje. To dolazi iz nekog dubljeg mjesta. Da, trčim za nekoga, ali glavni je razlog da zadovoljim svoju potrebu iskazivanja zahvalnosti i značajnosti na neki način. To bi se moglo nazvati božanska sebičnost.
S obzirom da sam na putu uvijek bio u nepoznatom, stranac, na otvorenom i ranjiv, tu je stalno bila prisutna neka nelagoda, strah. To je onaj reptilski mozak koji nam je ostao od početka evolucije. Njegova zadaća je da nas alarmira i štiti od potencijalnih opasnosti. Da nas zadrži u zoni komfora i sigurnosti, a neka viša svijest tjera dalje, gura, jer u zoni komfora i sigurnosti nema osobnog rasta i razvoja. O tome jako dobro govori metafora crnog i bijelog anđela koji sjede svaki na jednom ramenu i prepiru se. Tako da je i to dio mentalne igre.
Naučio sam cijeniti male stvari. Znao sam to i prije, ali na putu još intenzivnije. Npr. kad sam htio stati i jesti, a nalazio sam se usred ničega, uvidio sam koliko vrijedi stolica, stol, žlica, nož, pipa koju samo odvrneš i voda teče, Ili pak tuš, kad se danima nisam imao gdje istuširati, a svaki dan sam trčao na 35°C. Onda sam također shvatio da se i tome mogu prilagoditi i pronaći ljepotu sjedeći na panju pokraj ceste, umakajući kruh u maslac od kikirikija koji držim u rukama, a koje nisam imao gdje oprati, gledajući šumu i rijeku koja protiče kraj nje. To je prisutnost u trenutku i pronalaženje ljepote u njemu, bez obzira u kojim uvjetima se nalazim, kad um ne luta ni u prošlost ni u budućnost. Sve je to učenje. Proces koji ne prestaje. Za to opet ima dobar citat Marka Twaina : “Ne dozvoli da te školovanje spriječi u tvojoj daljnjoj edukaciji.”
Koje emocije čovjek doživljava na ovakvom putovanju?
Kao što već rekoh, najvažnija je bila zahvalnost. Prije svega za osobe u mojemu životu, a onda i za materijalna i nematerijalna dobra. Sve to čini cjelinu. I strah sam već spomenuo, koji je proizveo neizvjesnost i nesigurnost. Zatim, tu je bilo i ushićenja, divljenja, frustriranosti, ali i ispunjenosti i zadovoljstva.
Što misliš, kakav je život u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama?
Ako ga uspoređujemo po standardu života, znamo da smo mi dosta nisko. Jasno, zapadnjaci imaju puno viši standard, ali ljudi se većinom prilagode uvjetima i okruženju u kojem žive, pogotovo oni koji ne znaju za nešto drugačije, ili ne mogu doći do toga (mada uvijek postoji način). Evo primjera razlike: ljudi koji žive na standardu 2 razine bit će nezadovoljni ako on padne na standard 1 razine, dok oni koji žive na standardu 5 razine bit će nezadovoljni ako im padne na 4, iako još uvijek žive puno bolje od onih na 2. razini. To je stvar ljudske prirode. Ono što je sigurno isto kod svih ljudi svih zemalja je da samo hoće biti sretni i zadovoljni.
Koji su ti planovi za budućnost ?
Zasad još sabirem dojmove te razmišljam o daljnjim koracima što ću odlučiti dalje. Htio bih još otići u Indiju i upoznati istočnjačku kulturu. Na sportskom polju planiram istrčati ultramaraton od 100 km, baviti se planinarenjem i popeti na još neke visoke vrhove te nastaviti raditi na razvijanju svoje osobnosti, vođen mišlju Hermana Hessea: “Mene zanimaju koraci koje sam u svom životu činio kako bih dospio sebi samome.”
Mihael je iskren do kraja te je dodao da ova ekspedicija ne bi bila moguća bez ljudi koji su mu pomagali i koju su na taj način postali dio nje kao što svaka pojedina stanica čini organizam kao cjelinu. Stoga je beskrajno zahvalan svima njima. Tu je prije svega njegova obitelj: roditelji, sestra i njezina obitelj, brat, prijatelji, stričevi u Sloveniji koji su ga ugostili, teta u Manheimu kod koje je proveo 6 dana kad je mijenjao Willsona. A također jednako puno su mu pomogli svi oni (većinom) anonimni i usputni ljudi koji su ga kroz cijeli ovaj put Europom opskrbljivali vodom, neki čak i hranom, koji su mi dali smještaj, davali mu upute i olakšavali pronalazak najbolje rute.
Više o Mihaelovom putovanju možete saznati na njegovoj:
Facebook stranici i Youtube kanalu
(pitomaca.hr)