DRUGI DIO Nogometni klub Suhopolje kroz povijest: Sedamdesete godine predstavljale su vrijeme još jačeg razvoja kluba, a tadašnji Partizan sigurnim je korakom koračao prema vrhu

Kako stoji i u naslovu, 70-tih godina nogomet na području Suhopolja započeo je s dodatnim razvojem. Sve više truda posvećivalo se i samim uvjetima oko kluba, susreti su se željeli organizirati na još većoj razini, a prvi korak prema tome bilo je uređenje igrališta. Kako su stvari izgledale prisjetio se i naš sugovornik Pavao Fett – Paji.

Za Pavla možemo reći da je jedan od najvjerodostojnijih svjedoka, ako kažemo samo tog vremena pogriješit ćemo, jer je upravo on oko kluba proveo, kako nam kaže gotovo 70 godina, prvo kao navijač, a zatim se aktivno uključio u rad i brigu za voljeno mu Suhopolje. Samo biranim riječima i uz ogromnu količinu poštovanja predstavio nam ga je i sadašnji predsjednik kluba Ivan Kelečić, a nekoliko trenutaka nakon toga ušli smo u prostoriju gdje nas je Pavao čekao i gdje smo započeli naš razgovor.

Pavao Fett – Paji

– Sjećam se tih samih početaka još od mog dolaska u klub. To vam je izgledalo ovako, dva grbava gola, livada na kojoj su se još davnih dana puštale krave na ispašu, a koja se kosila uz pomoć konja. Struje je još i bilo, ali vode nigdje. Svaka domaća utakmica kako nekad tako i sada, zahtijevala je brigu za igrače, tako da smo, dok je još utakmica bila u tijeku, pripremili nekoliko lavora s vodom kako bi se igrači mogli okupati, četiri lavora bila su za domaćine, a četiri za goste. Onda je sve počelo, zamijenio sam stative, izradile su se u tadašnjoj Virginiji, potom sam složio ogradu, a kupio sam i prvu kosilicu – prisjeća se Pavao uz osmijeh te dodaje:

– Igrači su se presvlačili na livadama, nisu imali gdje drugdje, no, sve je postalo malo bolje 70- tih godina, tada smo počeli raditi svlačionice. U Suhopolje su polako počeli dolaziti renomirani protivnici. 1971. gostovala nam je druga ekipa zagrebačkog Dinama, a došli su nam ponovno i 73. kada smo slavili 50. godišnjicu svog postojanja, to je bio nevjerojatan događaj. Sjećam se da je tom susretu prisustvovalo nekoliko tisuća ljudi, istina da smo izgubili 1:9, ali bio je to pravi doživljaj za sve žitelje Suhopolja, ali i okolnih mjesta. Gosti su čak dobili i jedan poklon, s njima je u Zagreb otputovao i jedan živi pijetao – dodao je ne skidajući osmjeh s lica.

Zajednička fotografija igrača suhopoljskog Partizana i Dinama

Bilo je tu još brojnih klubova koji su dolazili u goste poput Trešnjevke, Belišća, Osijeka, ali dešavale su se i brojne promjene, pogotovo što se tiče reorganizacije natjecanja. Zaključno sa sezonom 74./75., tadašnji Partizan svoje je mjesto našao u nogometnom savezu područja Daruvar. U konkurenciji još deset klubova ostvarili su se vrlo dobri rezultati. Klub niti jednom nije bio slabije plasiran od petog mjesta, a najbolji uspjeh ostvaren je u sezoni 1978./79. kada su završili drugoplasirani.

– Što se tiče samoga kluba, jedno vrijeme nije baš sve išlo glatko. Konkretno, sjećam se jednog perioda kada nam je na odsluženje vojnog roka otišlo odjednom šest igrača, pola ekipe. Nazvao me tada moj prijatelj Meštrović, tadašnji direktor škole i pitao me mogu li okupiti nekoliko igrača iz ostalih vojarni, sjećam se da sam putovao u Samobor, Zagreb i Dugo Selo, vozio igrače i vraćao ih nazad. Ništa mi nije bilo teško, bilo je potrebno. Ušao sam tako u Upravni odbor kluba i radili smo još više. Sjećam se, bila je to 76. godina – iskreno nam je priznao Pavao.

Partizan Suhopolje 1983. godine

Kako su uvjeti bili bolji, rasle su i ambicije. Uključenjem u Međuopćinsku ligu Virovitica – Đurđevac, odmah od prve sezone krenulo se u lov na naslov. Već iduće sezone od priključenja, u sezoni 83./84. Partizan je izborio kvalifikacije za ulazak u Regionalnu nogometnu ligu ZO Bjelovar, to im i polazi za rukom. Te se godine, od one stare “livade” igralište počelo pretvarati u pravu ljepoticu. Uz novi teren, počela je izgradnja tribina, stigla je i rasvjeta, a već 1987. godine osvajanjem naslova u Regionalnoj nogometnoj ligi klub kreće prema vrhu hrvatskog nogometa.

– Prve godine nismo uspjeli u svom naumu, ali već sljedeće jesmo. One prethodne sezone naslov je uzeo nogometni klub iz Hodošana. To su bili klubovi koji su imali apsolutno sve, dobivali su tribine i sve što im je bilo potrebno, a mi nismo dobili ništa, sve smo napravili sami. Pokazali smo da možemo, bili smo konkurentni, imali smo odličnu ekipu i sasvim zasluženo smo ušli u viši rang. Druga liga… to je bila prava borba. Uz Karlovac, Varteks, Varaždin, Slaven Koprivnicu, Gavrilović Petrinju, Polet, Bjelovar, Trešnjevku, Dubravu, Zagorac, Radnik Samobor, Metalac, Ilovac, Slobodu, Špansko, Trnje, Lokomotivu, Pik Vrbovec, Budućnost, Pounje Mladost, MTČ Čakovec, Zagorec i Partizan, lovili smo najviši rang hrvatskog nogometa…

Bio je ovo drugi dio priče o nogometnom velikanu iz Suhopolja, koju donosimo u nastavcima. Ako ste propustili prvi dio, možete ga pogledati OVDJE.

(www.icv.hr, mra, foto: I. Bedeković)