Poštovani i dragi čitatelji!
Na kraju ovakve godine, u kojoj imamo osjećaj kao da smo izbjeglice u vlastitom životu, u godini u kojoj je pandemija koronavirusa izmijenila način na koji se ponašamo, pa i razmišljamo, teško je pronaći prave riječi za jednu običnu božićnu čestitku na koju smo navikli krajem prosinca.
Borba čovjeka da ostane zdrav oduvijek je imperativ njegovih nastojanja, jer je zdravlje temelj na kojem kasnije može graditi i ostalo – educirati se, napredovati u znanju i sposobnosti, raditi, privređivati i kroz ljubav i žrtvu izgrađivati se za one koje voli i za koje živi.
Ni prije pandemije nismo bili u potpunosti zdravi, dušom i tijelom, no postojala je neka konstanta, sigurnost u sustav, da ćemo moći potražiti i dobiti pomoć kada nam treba. A sada su bolnice i klinike, crkve i samostani, klubovi i udruge pod mjerama. Sve je stavljeno na listu čekanja nekog novog vremena dok se pandemija ne pobijedi, a izvan svake mjere iscrpljeni medicinski djelatnici koji pomažu najteže oboljelima opet ne vrate u „običan“ dan na odjelu.
Kao da nema odgovora, kao da svaki novi dan donosi samo nova pitanja, nove strašne vijesti, nove teške brojke. Kao da smo sami samcati. No, nije tako.
Pogledajte oko sebe ovih blagdana. Život ide dalje, predivan, ljudima i čudima ispunjen život, u svoj svojoj nesavršenosti, u svim teškoćama, u svim fragmentima sreće od kojih, poput mrvica, živimo. Svi smo ove godine puno izgubili, ali i dobili. Pritom mislimo na priliku da preispitamo stvarne vrijednosti života, sva naša prijateljstva i sve poslovne i privatne veze koje imamo s drugima, a koja su kušana u stvarnim problemima.
Pišemo ovo na kraju jedne teške godine, pred blagdane u kojima se nećemo moći vidjeti sa svojim starijima i bolesnima, u kojima neće biti zagrljaja za punim blagdanskim stolom, u danima u kojima se pitamo hoće li i iduća godina biti „korona-godina“.
A onda dolazimo pred tajnu Božića. Pred svjetlo koje vodi mudrace do novog početka, koje i siromašne i neznatne, bolesne i ranjene, izmučene i uplašene zove k sebi. Pred jedno malo dijete za koje svijet nije imao mjesta u gradu, pa se moralo roditi u štalici, daleko od svih. No On čuva mjesto za sve koji mu žele doći. Poziv je to da se Isus rodi i u našim srcima: nova nada, nova prilika, novi početak. Prilika da poput svjetla zasja onima oko nas, da ih kroz nas ohrabri, da ih utješi, da im da snage i vrati im ukradenu ljepotu života.
Zaključit ćemo mišlju jednog hrvatskog pjesnika čije su riječi ostale u duhovnoj baštini hrvatske književnosti: „Ljudi su kao svjetlost. Tek kad se prelome, pokažu sve svoje boje.“
Ove nas je godine, dragi naši čitatelji, puno toga lomilo, no nije nas slomilo. Vjerujemo da vaša snaga, vaša žrtva, vaša dobrota, kao postojana svjetlost svijetli onima s kojima živite, s kojima radite, koje nosite u srcu i za koje postojite. Neka vam srca mali Božić ugrije svojom nadom, pa da, kada bude najteže, i dalje osjećate taj plam koji vam gori u grudima i koji je samo vaš. Tako ćete, ni ne znajući, grijati i druge oko sebe.
Sretan Božić i mirnu, ljepšu, zdraviju i sretniju 2021. godinu želi vam vaš ICV!