Slatinčanin Hrvoje Žunec poznat je kao veliki radoholičar, čovjek koji je uvijek spreman svakome izići ususret. Sudjelovao je u stvaranju Atletskog kluba Virovitica u kojemu je bio trener i tajnik sve do prošle jeseni kada se povukao i posvetio obiteljskom životu, a zaposlen je u Učeničkom domu u Virovitici kao noćni pazitelj. Imao je Hrvoje i jednu međunarodnu trenersku avanturu, i to ni manje ni više nego sa sadašnjim izbornikom hrvatske ženske rukometne reprezentacije Nenadom Šoštarićem. Naime, u ljeto 2004. godine Hrvoja je nazvao Šoštarić ponudivši mu angažman u španjolskom rukometnom klubu Tortosa. Žunec je objeručke prihvatio ponudu i odradio u Španjolskoj jednu sezonu.
Ova priča nema veze s rukometom ili nekim drugim sportom, već govori o humanosti i suosjećanju, priča je o čovjeku koji je Novu godinu dočekao na potresom pogođenom području sanirajući krovove stradalih kuća.
Hrvoja smo za razgovor morali nagovarati nekoliko dana, jer je uistinu skroman i samozatajan čovjek, čovjek koji nije tražio publicitet, već je samo htio pomoći.
– Utorak nakon potresa, supruga i ja smo uglavnom proveli dan ispred TV ekrana i gledali sve te nestvarne strahotne slike koje su dolazile s terena. Negdje oko 17 sati supruga je na Facebook stranici škole u kojoj radi objavila tekst u kojemu poziva zaposlenike, roditelje, djecu da prionu prikupljanju pomoći za pogođeno područje. Tu sam odlučio da i ja moram na neki način pomoći i da ne mogu samo gledati TV i sažalijevati se nad tim ljudima. Drugo jutro prvo sam otišao dati krv, jer se pojavila informacija da nedostaje svih krvnih grupa. Supruga je javila da u popodnevnim satima odlazi na pogođeno područje ciljano kod kolegica učiteljica ostaviti sve prikupljeno, a nekako paralelno s time, prijatelj iz Virovitice objavljuje na Facebooku da traži još dvojicu-trojicu koja bi s njim na Staru godinu krenula put Gline i da bi ostali četiri dana, do nedjelje. Sat, dva nakon te objave pala je definitivna odluka da ću sljedeće jutro biti s njim u tom autu – počeo je priču H. Žunec.
Kako bi došli pomoći na pravu adresu stupili su u kontakt s mještaninom koji im je u tome pomagao.
– Putem prema Glini sam kontaktirao kolegu, atletskog trenera iz Siska, da me proba spojiti sa ljudima koji su najviše stradali pošto njemu pomoć nije bila u tom trenu potrebna. Spojio me s drugim atletskim djelatnikom iz Gline i od tada smo preko tog gospodina dobivali informacije gdje ima potrebe za našom pomoći ili nas je upućivao na ljude koji su znali više od njega – rekao je Žunec.
Za vrijeme boravka na potresom pogođenom području, obišli su i pomogli mještanima u desetak sela. Ono što su vidjeli, kaže, ostat će im zauvijek u pamćenju.
– Osjećaji su otprilike kao kada sam nekoliko godina poslije rata prvi put došao u Vukovar. Iako je to bilo dosta poslije rata po prolasku table Vukovar samo su sijevale slike stradalih, mrtvih, porušenih kuća…mučnina u želudcu, knedla u grlu. E osjećaji su bili takvi ili možda i malo gori, jer su na svakom metru ljudi bili na hladnoći, u blatu, uplakanih očiju i blijedih lica…Grozno! Osjećaj za cijeli život! Ne ponovilo se – kaže nam H. Žunec.
Vijest o njihovoj humanosti proširila se Slatinom, pa im se ubrzo pridružio i Slatinčanin Martin Bišćan koji je na sam dan potresa bio na tom području i pomagao u pronalaženju čovjeka koji je stradao u ruševinama crkve u selu Žažina.
– Na Novu godinu bili smo na drugom krovištu u Majskim Poljanama, zazvonio je telefon, zvao je Martin. Pitanje je bilo što sve treba uzeti sa sobom od alata i materijala i gdje se nalazimo. Rekao je da kreće za sat vremena i da se vidimo uskoro. Bili smo presretni što dolazi čovjek s iskustvom, sa znanjem i znali smo da ćemo od tog trena biti još bolji i još učinkovitiji – prisjeća se naš sugovornik.
Radovi na krovovima sami su po sebi opasni, a u situaciji stalnih podrhtavanja koji prate stradalo područje, taj posao postaje još teži. No, nisu dali da ih to zaustavi.
– Bilo je mokro, sklisko, puno crijepa i cigli koje vise, ali u tim trenucima ne razmišljaš previše o opasnostima već se samo trudiš ljudima što prije sanirati krov i spasiti i to malo što se spasiti dalo. Na sreću niti najmanja ozljeda svih tih dana kod nikoga od nas se nije desila, ni najmanja porezotina…pokoji žulj i to je sve – kaže Žunec.
Kako kaže, reakcije ljudi kojima su došli pomoći su bile dodatan poticaj da taj posao nastave i dalje.
– Neki su s nevjericom gledali da se pentramo i odmah istog trena kako dolazimo na imanje počinjemo s radom. Neki su i sami pomagali, ali uglavnom su stajali u suzama sa strane i promatrali sve to zlo koje ih je zadesilo. Po završetku posla svakom od njih smo pružili kakvu-takvu riječ utjehe, izmijenili smo podatke, iz srca ih zagrlili i krenuli dalje – kaže.
Na u potresu stradalom području boravili su četiri dana, od četvrtka, 31. prosinca do nedjelje, 3. siječnja.
– Imali smo tu sreću i privilegiju da smo uspjeli dogovoriti smještaj u Lovačkom domu ”Vepar” Krnjak u Hrvatskom Žarištu, kod prijatelja od Drageca, kolege koji je sve organizirao. Oni su dom prvo ponudili unesrećenima, no kako im se nitko nije javio prihvatili su nas, a sljedeće dane i dečke iz Požege koji su nam se treći dan priključili, a koji su do tada nekoliko dana spavali u autu. Divni domaćini, svaki dan su nam ostavljali ugrijanu prostoriju, imali smo toplu vodu za tuš, a treću večer su nas počastili i s pravim lovačkim gulašom. Veliko im hvala na tome – zahvalan je naš sugovornik.
Novu godinu su dočekali ondje umjesto u udobnosti svog doma s obitelji, no, kaže, isplatilo se.
– Naravno da su nam svima tu večer, ali i sve ostale večeri i dane, nedostajali naši najmiliji. No, osobno sam večer prije odlaska posjeo klince i objasnio im gdje tata ide i da će biti još Novih godina i vremena za slavlje, ali da je sad vrijeme kad tata ima potrebu otići tamo i pomoći nekome. Tako smo svi mi objasnili svojima. Dočekali smo nas tri jedva ponoć, jer smo bili mrtvi umorni, čestitali si međusobno, nazvali svoje i nekih četrdeset i pet minuta kasnije bili u krevetu, pošto je dogovor bio da se s prvim zrakama sunca već nalazimo na novom krovu, kako je na kraju i bilo – ističe.
Hrvoje ima i poruku za sve koji odluče otići pomoći na ovakav način:
– Svakako se trebaju adekvatno pripremiti alatom i zaštitnom opremom. Zatim dobro isplanirati kuda točno idu. Sada ići samo zato da se ide, nema smisla. Puno toga je već popravljeno, naravno mislim na ona oštećenja koje su manja i koja su popravljiva za nas laike i neprofesionalce. Ako misle ići napamet, bolje da ne idu – kaže.
Upravo je to razlog zašto su otkazali novi odlazak ovog vikenda.
– Bio je plan ovaj vikend opet biti tamo, no dogodilo se upravo ovo što sam malo prije rekao. Nemamo više konkretnih adresa, a samo tamo tumarati, stvarati gužvu i slično, nema smisla. Bude li u budućnosti prilike da pomognemo, sigurno ću opet ići. Ostali smo u kontaktu sa svima kojima smo pomogli. Obostrano smo si obećali da ćemo se, ako ne prije, u proljeće opet vidjeti pa ćemo tada vjerojatno dogovoriti i našu novu možebitnu pomoć njima ili njihovim obiteljima, prijateljima, poznanicima – zaključio je naš razgovor Hrvoje Žunec.
Hrvoju se prvi dan 2021. godine pridružio još jedan Slatinčanin, Martin Bišćan.
– Bio sam sa Stjepanom Galom i HGSS-som na potresom pogođenom području već prvi dan razornog potresa, 29. prosinca u mjestu Žažini gdje smo tražili nestalu mušku osobu u tamošnjoj urušenoj crkvi, našli smo je ali, nažalost, mrtvu. Obilazili smo i okolna mjesta te pretraživali ruševine u potrazi za zatrpanim osobama u čemu je najveću ulogu imao Stjepanov potražni pas Border collie imena Adi. Po povratku u Slatinu nešto mi nije dalo mira, nisam mogao mirno gledati na TV-u to stradanje ljudi, jad i tugu. Odlučio sam se javiti putem društvenih mreža za pomoć tim ljudima, jer sam vidio da su neki već dolje, među njima i Hrvoje Žunec, čuli smo se, sjeo sam u automobil i krenuo. U Glinu sam došao prvi dan nove godine te se pridružio već formiranoj ekipi. Naš posao bio je saniranje krovova stradalih kuća, odnosno pokrivanje istih. Teško je shvatiti osjećaje ljudi koji su u potresu izgubili sve ako niste u direktnom kontaktu s njima, ali teško je i opisati njihovu sreću, sve te riječi zahvale kada smo im pomogli, nažalost mnogima nismo mogli jer su njihove kuće bile srušena skoro do temelja. Osobno meni je čast što sam mogao dati dio sebe kako bi se tim ljudima iole pomoglo, naravno koliko sam to mogao. Kakva je situacija sada u Sisačko-moslavačkoj županiji, poslije novih potresa, ne znam, ali sam spreman ponovo ići tamo ako bude potrebno – ispričao nam je Martin Bišćan, predsjednik Kinološke udruge Slatina.
Val dobrote i suosjećanja zahvatio je cijelu Hrvatsku. Pomoć za stanovnike potresom razorenog područja Sisačko-moslavačke županije prikuplja se i dalje u svim općinama i gradovima. Tako je i u cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji, a dobar dio do sad prikupljene pomoći dostavljen je potrebitima. Nažalost, sve priče o dobroti ljudi koji su pomogli i dalje pomažu stradalima, ne možemo ispričati, tj. napisati, jer to bi trajalo mnogo dana i mnogo noći. Ono što možemo, možemo svima vama, dobri ljudi, uputiti jedno veliko HVALA!
(www.icv.hr, adf; Foto privatna arhiva: H. Žunec i M. Bišćan)