Mjesto na kojem se osjećaš sigurno. Tvoj drugi dom, tvoja obitelj s kojom radiš, odrastaš, napreduješ i mijenjaš se iako su, tehnički gledano, to tvoji kolege i prijatelji. Tako o svojih 35 godina profesionalnog rada u Kazalištu Virovitica kaže glumica Blanka Bart, koja je radno, predstavom „Alabama“, s kolegama proslavila svoj veliki i važan jubilej. Prisjetila se kako je u kazalište došla kao šaptačica u jednoj dječjoj predstavi, a kada su otkrili da ima dobar glas, bila je to prekretnica koja je presudila da ostane na daskama koje joj i dan-danas život znače.
Blanka je već tada, s 14 godina, kada je u kazalištu više vremena provodila nego kod kuće, znala da biti glumcem nije posao već poziv koji zahtijeva da u njega uneseš cijeloga sebe. Danas, nakon oko 130 uloga i nebrojenih predstava u kojima je uvijek pomicala granice vlastitog talenta, iskustva i mogućnosti, ova poznata glumica kaže kako su joj u cijeloj karijeri najviše prirasle srcu uloge majki, iako je u ova tri desetljeća utjelovila cijelu lepezu likova, nerijetko i nekoliko njih u istoj predstavi.
– Iskreno, nitko nas nije pitao što bismo voljeli glumiti, uvijek je to bila neka normalna podjela uloga kada se radi predstava. No, meni su uloge majki uvijek bile najbolje, možda zato što nemam djece. A odigrala sam ih bezbroj u dječjim predstavama i mogu se pohvaliti da sam skoro svima, pa i Antunu Vrbenskom, igrala majku u predstavama.
Drugi izbor, ono što mi je prirodnije, svakako su drame, iako ću se i u komedijama dobro snaći, samo što tu treba uložiti drugačiji trud – ističe Blanka Bart, govoreći kako je u ovih 35 godina na kazališnim daskama, baš kao i u pravom životu, bilo nebrojeno puno anegdota, snalaženja, ali i muke, učenja, ulaganja i žrtve da sve ono što se naporno vježba pred redateljem u najboljem obliku odjekne i pred publikom.
Bilo je i padova na sceni, zaboravljanja teksta, dogodovština s probe, ali i nastupa, izazova kako pretrčati pozornicu koja je u gostima znatno veća od domaće ili ne sudarati se s kolegama na izrazito malim scenama. Tako je to kada se živi predstava, a odrasta s kolektivom u kojem se zna kako tko diše, kaže s puno ljubavi ova iskusna glumica, te odaje kako i danas osjeća tremu pred svaki nastup. Isključivo iz jednog razloga – opravdati povjerenje redatelja i ispuniti vlastita očekivanja od uloge. Što je čovjek stariji, ta su očekivanja veća, kaže nam. Publika je drugačija, ljudi danas dolaze u kazalište nasmijati se, zabaviti, zaboraviti na težak život i svakodnevnicu koja bi trebala ostati iza crvene zavjese, na sat, dva, od onog trena kada se svjetla u publici ugase.
– Vrijeme je već dugo takvo, obilježeno neimaštinom, iseljavanjem ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom, i publika je željna smijeha. Sve to razumijem, ali ne pristajem na to da se kazalište pretvori u zabavu. Smatram da je jako važno, pogotovo u kazalištu, držati se repertoara, da svaka predstava donosi nešto novo, nešto što će naučiti gledatelja, baš poput knjige ili slike. Kazalište mora imati dramu koja prepričava život, koja govori o teškim temama, koja šalje poruku.
Tako poslana, iz intimnog prostora kazališta, koju izgovara živ čovjek, uvijek će jače odjeknuti – smatra glumica B. Bart, istaknuvši kako zbog te kvalitete kazalište danas ima nevjerojatno važnu ulogu i da joj je još uvijek jednako priraslo srcu kao i prvoga dana.
(www.icv.hr, mlo, ak, ml)