KULTURNI MOZAIK Viša kustosica Gradskog muzeja Virovitica Jasmina Jurković Petras o običajima i tradiciji našega kraja, posebno običajima za Jurjevo i 1. svibnja

U radijskoj emisiji „Kulturni mozaik“ odlučili smo vas podsjetiti i upoznati s tradicijom i raznim običajima našega kraja. Virovitica, ali i cijelo područje Virovitičko-podravske županije bogato je kulturnom baštinom. Nematerijalnu kulturnu baštinu koja se prenosi s generacije na generaciju čuvaju i njeguju mnogi jer im ona pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te se tako promiče i poštovanje prema kulturnoj raznolikosti i ljudskoj kreativnosti. Mnogobrojne skupine i udruge, ali i pojedinci svojim radom održavaju živim upravo tu tradiciju. A da je tomu tako i na našem području, potvrdila nam je i upoznala nas s nekima od njih viša kustosica Etnološkog odjela Gradskog muzeja Virovitica Jasmina Jurković Petras.

Običaj je naziv za tradicijom utvrđeni oblik ponašanja i djelovanja pojedinca ili kolektiva u određenim prigodama unutar određene zajednice. Svaka zemlja i narodi imaju svoje običaje, tradicije i navike. To je jedna od školskih definicija, no što to konkretno znači kad neko područje obiluje bogatstvom tradicije i običaja, kada se može time podičiti, koliko je to važno za jedan narod, za jedno područje?

– Postoje uistinu zanimljivi raznorazni običaji koje naš narod njeguje, a dijelimo ih na godišnje i životne. Godišnji običaji prate ciklus tijekom godine – tzv. novo leto počinje običajima oko Božića, zatim su tu novogodišnji, pokladni, uskršnji, proljetni, ljetni i jesenski. Prate godinu kroz doba obilježavajući određene datume. Životni običaji pak prate pojedinca i njegovu zajednicu kroz životni ciklus, od rođenja, mladenaštva, žendibe, životnih trenutaka do smrti. Virovitica i okolna sela prema svim etnografskim karakteristikma se nalaze na razmeđi Slavonije i Podravine i uistinu obiluje zanimljivim običajima. Razlog tomu je i burna povijest koja je imala snažan utjecaj na oblikovanje običaja. Razlikujemo predkršćanske i kršćanske običaje utkane u narodne obrede. Također, dio običaja je preuzet od raznih doseljenih naroda ili od skupina s kojima je naše domicilno stanovništvo imalo doticaj. U tim običajima govorimo o utjecajima. Do danas sačuvani oblici običaja, u sveopćoj globalizaciji, možemo reći, na velikoj su kušnji jer su utjecaji raznoliki i snažni. Za etnologe i kulturne antropologe to su vrlo zanimljive pojave uslijed kojih promatramo običaje koji zadržavaju dio tradicije i ustaljeno se ponavljaju te prenose generacijski, a neki su prolazni i s vremenom gube svoj značaj. Rastom zajednice, učenjem i novim kolektivnim saznanjima svakako su neki običaji vrijedni napuštanja, posebno što se tiče očuvanja okoliša i životinjskih vrsta. Na primjer: običaji sputavanja nemirnih životinja u gospodarstvu ili još istaknutiji primjer borbi bikova izvan naših krajeva. Danas bolje poznajemo etičnost prema sebi i svojoj okolini pa neki običaji nestaju i ostaju samo kao pisani trag naše prošlosti – istaknula je Jasmina Jurković Petras.

MLADI I NJEGOVANJE TRADICIJE

Iako su običaji promjenjivi na duže razdoblje, svaki narod voli se držati tradicije i kontinuiteta jer mu to daje određenu sigurnost, ustaljenost i u tim običajima na neki način odajemo počast i čuvamo uspomene na naše pretke. Upravo stoga je važno da mlađe generacije nastave njegovati tradiciju.

– Da, u pravu ste, to je iznimno važno u smislu da mlađe generacije uputimo kako nije sve nastalo od danas, već da dio stvari dugujemo našim precima. Važno je prenijeti bit običaja i pokušati ih implementirati u današnje doba. Dobar primjer svakako je običaj ukrašavanja pisanica za Uskrs. Radi se o dugoj tradiciji, a danas smo svjedoci prilagodbi brojnih tehnika ukrašavanja jaja, od umjetničkih do šaljivih, ali i tradicijskih koje upotpunjuju nove motive i izričaje na pisanicama – naglasila je etnologinja Jurković Petras.

Postoje i brojni poganski običaji koji baš i nisu u duhu ovog današnjeg vremena, a možda čak ni ovog našeg područja pa su mlađim generacijama samim time nekako i odbojni, ali ima ih onih koje smo „posudili“ od drugih naroda i postali su dio naše kulture.

– Tako je, neki običaji su dijelu naše zajednice odbojni, a neki su i vrlo primamljivi, naročito mlađim generacijama koje su uvijek u potrazi za novim impulsima. Možemo, primjerice, istaknuti običaje vezane za naše Svisvete koji se gotovo prožimaju s običajima američkog svetkovanja za Halloween. To su neki utjecaji koji nam dolaze zahvaljujući već spomenutoj globalizaciji – napomenula je Jasmina Jurković Petras.

OBIČAJI VEZANI UZ GODIŠNJA DOBA

Budući da smo zakoračili u proljeće, za to godišnje doba vezani su brojni blagdani i praznici, pa samim time i običaji. Jedan od njih je  blagdan svetog Jurja, Jurjevo ili Đurđevdan koji se obilježava 23. travnja. On je dosta aktualan i na ovom našem području.

– Jurjevo je proljetni blagdan koji je kao običaj u gospodarskom smislu bio važan seljacima, poljoprivrednicima. Vrijeme je to kada su naši preci izgonili blago na pašu, posebno su angažirali razne pastire, stočare i često upravo na taj dan prvi put nakon zime. Isto tako, svoje blago, svoju stoku ovjenčali su biljnim i cvjetnim proljetnim vijencima, vjerujući da upravo tim zelenilom daju svom blagu zaštitu tijekom cijele godine. Takvi folklorni običaji vezani su uz ophode mladih ljudi, djece, koji obilaze kuće, pjevaju, recitiraju pjesme i od svojih domaćina dobivaju dar. To je nekada bilo jaje, meso, novac, a kao znak dobre volje ophodari nose zelenu grančicu kojoj se također pripisivala plodonosna moć i daruju je ukućanima.

Ti običaji se isprepliću sa snažim utjecajem crkve, što je dovelo do stapanja folklorne predodžbe o Jurjevu, o zelenom Jurju, s predodžbom o kršćanskom svetom Jurju. Blagdan svetog Jurja već se stoljećima obilježava, ali prije njega u tom folklornom smislu zadržano je to zelenilo povezano isključivo s vjerovanjem u plodnost i rodnost kako blaga, tako i samih ljudi.

U našem virovitičkom kraju spominje se i naziv Đurđevo, što je ustvari povijesni utjecaj jednog dijela pravoslavnog stanovništva koji su Đurđevdan obilježavali prema julijanskom kalendaru pa je tu došlo do određenog preklapanja. Naime, taj dan se inače obilježava 6. svibnja, a to je ujedno i najveći romski praznik – napomenula je Jasmina Jurković Petras.

A kakav je bio taj folklorni utjecaj koji nam je poznat kroz brojna folklorna kulturno-umjetnička društva i skupine?

– Jurjevski ophodi duže su se zadržali u sjevernom dijelu naše zemlje, a k nama je ovaj običaj došao migracijama sa sjevera. U virovitičkom kraju dio kulturno-umjetničkih društava i udruga njeguje običaje Jurjeva pa su tako i zabilježeni na folklornoj sceni – naglasila je naša sugovornica.

Kad smo već spomenuli proljeće u kojemu se sve budi i odiše ljepotom prirode, postoji i običaj koji je povezan s ljepotom, zdravljem i blagostanjem. Naime, kako su djevojke oduvijek pozornost posvećivale ljepoti, njeguje se i običaj umivanja u proljetnom cvijeću, vrlo često ljubičicama. Za vrijeme umivanja, prema običaju, naglas se izgovaraju dobre želje.

– Ono čime se nekada djevojka, posredstvom i njezina obitelj, posebno majka, dičila bila je prvenstveno krepost, dobrota, pa onda i vanjski izgled. On se njegovao običajima umivanju u vodi s cvijećem, ali i jabukom za koju se vjerovalo da će prenijeti snagu. Ti običaji su zabilježeni u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u ovom kraju, a vežu se upravo uz uskrsne i proljetne običaje vjerujući pritom u snagu, ljekovitost i moć običaja – spomenula je Jasmina Jurković Petras.

PODIZANJE MAJPANA I FILIPOVČICE

Iako je poznat kao Praznik rada, u starini je 1. svibnja imao sasvim neko drugo obilježje. Za njega su vezani neki običaji seoske mladeži, a kao takvoga prihvatili su ga i stariji. Proslava 1. svibnja vezana je i za staroslavensko štovanje proljeća, mladosti i ljepote. Prvotno je tako bilo radosno obilježje proljeća i njegova slavlja, a time simbol buđenja ljubavi, a potom Praznik rada.

– Kada govorimo o običajima koji su došli kod nas iz Srednje Europe pod austro-ugarskim utjecajem kroz 19. stoljeće poseban je običaj podizanja majpama, majbama, majskog stabla, majuša, maja.
Radi se o kićenju visokog stabla, gotovo do 30-ak metara koje na vrhu ima zelenu krošnju ukrašenu vrpcama, maramama, trakicama, bombonima, jabukom, ali i bocom alkoholnog pića. Ovaj prikaz možete vidjeti i u našem stalnom postavu Drveno doba, na drugom katu u sklopu cjeline „Da kucnem o drvo… zlo ne čulo!“ u Gradskom muzeju Virovitica.
Uz podizanja majpama, zabilježen je i djevojački ophod, sličan Jurjjevskim ophodima, a zove se filipovčice. Taj običaj je vezan uz crkveni dan sv. Filipa i Jakova koji je crkva odredila na 1. svibnja. Djevojčice i djevojke, odjevene u bjelinu, obilaze selom želeći svima obilje. Također, kao i drugi ophodari darivane su u znak dobre volje – jajima, kolačima, pićem…

KUD-ovi ČUVARI BAŠTINE

Za očuvanje ovih običaja i ove tradicije iznimno su važna kulturno-umjetnička društva, a na našem području ih ima dosta. Koliko su oni vjerni čuvari baštine?

– Društva, udruge, ali i pojedinci entuzijasti koji prikupljaju i stvaraju zbirke vrlo su značajni i važni. Naravno, kao etnologinja volim kada po savjete dođu k nama u Muzej jer zajedničkim djelovanjem možemo pravilno očuvati baštinu. Sretni smo što imamo društva koja njeguju običaje. Podizanje majpama možemo vidjeti u brojnim selima: Vukosavljevici, Turanovcu, Bušetini. Nekada se majpam podizao pred kućom mlade djevojke spremne za udaju ili pak nekom odličniku, strješini. U novije vrijeme majpam pod okriljem noći podiže skupina momaka na početku ili kraju sela, ili organizirano u središtu kod važnijeg objekta – doma gdje se okupljaju svi mještani.
Prostora ima i za scensku primjenu nekih naših običaja, a ja vjerujem kako će se kulturno-umjetnička društva odvažiti i prema nekom od starijih zapisa napraviti lijepu koreografiju koju će prenositi na društvenim manifestacijama.

(www.icv.hr, rtk)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content