Bio je više nego uspješan član Kinološkog društva Osijek, sa svojim psima osvajao je državna odličja s naslovima prvaka, radio je kao profesionalni vozač u svom rodnom Osijeku, ali srce ga je uvijek vuklo u prirodu, u kojoj je napokon našao sreću. Naravno, uz ono što najviše voli – životinje.
On je Željko Kleić (59), čovjek koji danas živi u Orahovici, nedaleko od središta grada. Okružen prirodnom ljepotom, blizu retardacijske brane, danas ima 40 koza i proizvodi vrhunske kozje sireve, jogurt i mlijeko. S njim u drvenoj kući su supruga Gordana i kćer Martina.
ODUVIJEK SA ŽIVOTINJAMA
Željko kaže kako mu se priča s kozama dugo motala po glavi.
-Oduvijek jako volim životinje i stalno sam njima. Kako već više od 20 godina u ovoj ljepoti prirode imamo vikendicu, jer uvijek smo voljeli više Slavoniju i prirodu nego more, odlučili smo ovdje preseliti. I otkako sam došao ovdje, maštao sam kako bi bilo lijepo imati ovce ili koze, ali tada to nisam mogao uskladiti s poslom. Tada se prelomilo u meni – sjeća se 2013. godine naš sugovornik, kada je kupio nešto koza, ostavio sve i došao živjeti u Orahovicu.
Pala je odluka da se isključivo bavi proizvodnjom kozjih proizvoda.
-Supruga u početku nije htjela doći sa mnom, samo je vikendom dolazila pomoći oko kuće, pa sam ovdje bio sam 5 godina. Nažalost, ostala je bez posla i tada mi se priključila. Krenuli smo u veći uzgoj i proizvodnju i sada brojimo punih osam godina kako smo u Orahovici – priča nam.
Željko je sam stvorio recepte za sve svoje proizvode. Omogućilo mu je to veliko i povezano radno iskustvo, budući da je imao poljoprivredne apoteke i da se godinama bavio uzgojem životinja.
PO VLASTITOJ RECEPTURI
-Godinama sam imao poljoprivredne apoteke, a uvijek sam kod kuće imao svinje, kokoši, zečeve. Oko mene su stalno bile životinje. Otkako znam za sebe, volim kozje sireve i to je nekako bio okidač. Prva opcija bila je ovca, no s ovcama je puno više posla, oko održavanja. Koza je gospođa, uvijek čista i uredna, a moj cilj je bio biti proizvođač, sirar. Imao sam prvo devet ovaca i sedam koza, ali brzo sam prešao samo na koze jer one nikako ne idu zajedno – objašnjava i kaže kako mu je u početku puno pomogla Emilija Cimerman s Poljoprivrednog fakulteta Osijek.
Njeni savjeti o proizvodnji kozjih proizvoda bili su zlata vrijedni. Željko je na toj bazi sam složio recepte i prilagodio svoju proizvodnju uvjetima u kojima radi. Usavršavao se kako bi i on, ali i kupci bili zadovoljni i kvalitetom, okusom i koristima proizvoda.
-Svi oni koji su kušali dali su mi odlične kritike, rekli da su to vrhunski sirevi i zato sada dajem sve od sebe da to tako i ostane. Godinama sam usavršavao sve to kako bih došao do ovog što imamo i sada proizvodimo – priča Željko uz kojeg danas u proizvodnji sudjeluju supruga Gordana i kćer Martina.
MODERNI PASTIR
Njegove koze većinom su čistokrvne alpino koze, poznate po vrhunskim proizvodima. Zanimljivo je kako čuva koze dok su na paši, mobitelom.
-Da, jedna koza ima ogrlicu na kojoj je GPS, imam program na mobitelu i tako pratim svaki njihov korak. Kada je paša gotova i koze dođu ne nekih stotinjak metara od kuće, imam jednu zviždaljku, ono kao nogometni sudac, puhnem u nju,i one same dođu u tor. To je nevjerojatno koliko su koze pametne i možeš ih, da tako kažem dresirati. To je jedan poseban svijet i kada ga upoznaš, jednostavno uživaš – govori nam Željko.
Uz prodaju na kućnom pragu, svakog petka odlazi u Osijek, gdje, kaže, ima kupce,a redovne kupce ima i u Orahovici.
-Danas imamo 6-7 vrsta sireva, jogurt i mlijeko i sve ovisi o tome koliko pomuzemo. Muzi se dva puta dnevno, a sve ovisi i o količini malih jarića. Na njih posebno pazimo, jer mlijeko prvo treba njima. Sva hrana za koze je domaća, ispaša, a kao dodatnu hranu dajem smjesu kukuruza, zobi i ječma.
To im dajem kada muzemo, jer ne daju se pomusti ako ih, da tako kažemo, ne ‘podmitimo’, to su u biti male doze od 200 do 250 grama. Pokušavamo se razviti još više, novi recepti su na vidiku, pa ćemo vidjeti. Moram naglasiti kako domaći proizvod ima daleko najveći i neprocjenjivu vrijednost i to je najbolja reklama – zaključuje Željko Kleić. (www.icv.hr, vg)