Mladi virovitički planinar Sebastian Leci nastavlja s novim avanturama. Sa svojim prijateljem Franjom Kmetom ostvario je svoj dvogodišnji san, uspeo se na najviši austrijski vrh Grossglockner svladavši pritom 3.798 metara visine. S nama je podijelio svoj cijeli put, a kako je on izgledao prenosimo u nastavku.
– Dvogodišnji san počeo se polako približavati ove godine kada sam počeo sve intenzivnije maštati o ovoj veličanstvenoj planini. Penjačke pripreme su počele u svibnju, kada sam sa prijateljem iz Slavonije otišao na Velebit i Strogir penjati dva dana alpinističke smjerove. Mjesec dana kasnije zaputili smo se na trodnevnu avanturu Paklenica-Tulove grede gdje smo isto penjali alpinističke smjerove nakon čega je došao dan za polazak u novu avanturu, za Austriju.
Na ovaj put krenuo sam sa prijateljem Franjom Kmetom iz Zagreba. U alpsku dolinu Lucknerhause na 1920 metara, gdje počinje planinarska staza, stigli smo u utorak, a odmah smo nastavili do planinarskog doma Studlhutte koji se nalazi na 2800 metara. Odmah po našem dolasku počela je grmljavina koja se smirila tek nakon sat vremena, što znači da smo i mi morali malo pričekati.
Preko glečera krenuli smo prema najvišem domu u Austriji, Erzherzog Johann Hutte na 3453 metra, a do njega smo putovali šest sati kako bi se što bolje aklimatizirali zbog razrijeđenog zraka koji se počinje osjećati iznad 3000 metara.
Srijeda, došao je i dan uspona prema vrhu. Krenuli smo oko 6 sati ujutro uz gustu maglu. Kretali smo se polako kako bi se još bolje naviknuli na sve budući da smo se nalazili na 3500 metara. Prolazimo strmiji kuolar, a nakon toga kreće impozantni Glocknerom izloženi uski, strmi greben.
Cijelo smo vrijeme bili osigurani užetom preko ankera postavljenih na grebenu čime smo si omogućili polagano, ali sigurno napredovanje. Koliko sam samo puta gledao ovaj uspon i prolazio ga u glavi, ali jednostavno tek kad dođeš tamo ne možeš vjerovati da ti se ovako nešto prelijepo događa, a osim toga osjeća se i strahopoštovanje prema ovom vrhuncu.
Prelaskom glavnog djela grebena došli smo do najizloženijeg dijela, prelaska između malog i velikog Glocknera koji je jednom dijelom osiguran fiksnom čeličnom sajlom, pa zatim prelazak preko uskog žileta koji je sa obje strane izložen velikom provalijom.
Oprimak po oprimak, pogled gdje će dereza dobro stati i polako. Još nam je uvijek sve bilo nevjerovatno, pogotovo onaj osjećaj kada smo se još više približili samom vrhu. Zar mi se to stvarno događa?
Odjednom stojim pred svetim zlatnim križem sa prijateljem, energija i euforija koja su nas ispunjavali ne može se opisati riječima. Kratak odmor na vrhu i već kreće priprema za zahtjevan spust koji je pred nama. Strpljivo i smireno krećemo te nakon dva sata dolazimo na siguran teren.
Pred nama je bilo još oko 1400 metara spusta, u poslijepodnevnim satima vratili smo se u dolinu, pogledali prema Velikom Zvonaru koji nas pozdravlja u svojoj tišini obavijen gustim snježnim oblacima – ispričao nam je Sebastian.
(www.icv.hr, mra, sl)
