Ako mislite da muku mučite s pronalaskom dobrog komada obuće jer vam je noga premala ili prevelika, stopalo preusko ili nepravilno, nakon što upoznate Slavka Piljeka (40) iz Lukača nedaleko od Virovitice, shvatit ćete da su vaše ‘muke po cipeli’ male. I to zato jer su – rješive.

Naime, u većini trgovina vi ipak možete naći to što tražite, no naš sugovornik, čija noga treba ni više ni manje nego broj 49, taj luksuz nema. Pronaći „čamac od cipele“ za njega su pravi izazov i muka, čak i danas u vremenu online ponude i masovne proizvodnje odjeće i obuće. Tako velike brojeve proizvode tek rijetki: u većini trgovina najveći broj je 47, što je njemu premalo.

DAJ ŠTO IMAŠ

– Vjerujte, kad kupujem obuću, najčešće je to – daj što imaš. Ja nažalost nemam mogućnost izbora, pravo na to sviđa li mi se cipela ili tenisica, odgovara li mi boja, izgled, oblik… Ja samo razmišljam stane li moja noga u nju, mogu li je zavezati, žulja li me ili ne sa strane. Ako je sve to dobro, uzimam – sa smiješkom kaže naš sugovornik, te nam otkriva da mu je potraga za novim parom cipela uvijek pravi izazov koji traje.
Kada pronađe one koji mu odgovaraju, često kupi i dva para odjednom i nosi ih dok se gotovo ne raspadnu. Ispadne, kaže, kao da godinama nosi jedan te isti par tenisica, no zapravo jedan iznosi do raspadanja, pa tek onda na noge obuva novi.

U njegovom ormariću za cipele danas je tek nekoliko provjerenih pari u kojima može provesti cijeli dan na nogama.

– Kupujem u provjerenim trgovinama i putem interneta. No, i tu je ponuda ograničena. Npr. u jednom web shopu koji nudi 1800 modela cipela, tenisica, ma svega, imaju samo 15 modela broj 49. I oni mogu biti ‘mačak u vreći’. Kalupi su različiti, imam široko stopalo pa mi cipela i tada može biti uska, smetati za palac, stvarati nelagodu dok hodam – kaže Slavko koji već dvadesetak godina ima problem zbog velikih brojeva koje teško pronalazi. Zato kad pronađe pravi, istom se i vraća.

Danas je po svim parametrima „velik čovjek“. Visok je 1,96 metara i nosi konfekcijski broj 58. Teško pronalazi i hlače, košulje dugih rukava, sakoe. U šali zna reći da je na svu sreću stolar (radi u poznatoj virovitičkoj tvrtki POLIBOX d.o.o.) pa ne mora na posao svaki dan dolaziti u košuljama i svečanom odijelu, već radi u radnoj odjeći. Iako ima problema s prekratkim rukavima ili nogavicama, čak i kod najvećih brojeva (npr. 60 kod radnih hlača), njega ipak lakše rješava nego onaj s obućom.

Već je kao dijete bio iznad prosjeka, priča nam. Sjeća se kako je u drugom ili trećem razredu osnovne škole za vrijeme nogometne utakmice morao čekati kopačke koje su nosila puno starija djeca.

– Ja sam bio u juniorima, a moja noga u seniorima pa sam morao čekati da stariji dečki završe s utakmicom i daju mi svoje kopačke. Često su bile poprilično iznošene, gotovo uništene. Nije mi to bilo važno, bio sam sretan da imam što staviti na noge i igrati – otkrio nam je ovaj simpatični sugovornik, suprug i otac troje djece, koji se i danas iznimno raduje kad pronađe nov, udoban i odgovarajući par obuće za sebe i svoje.

VELIKI I ‘STOPALIĆI’

Jer, i cijela njegova obitelj dijeli isti problem: veliko stopalo. Supruga Ivana nosi broj 42, a najstarije dijete, kći Klara, već je na 37, u trećem razredu osnovne škole.

– Za nekoliko mjeseci za nju ćemo obuću kupovati na odjelu za odrasle, sada je to baš na granici – kaže Slavko, kojemu je noga također brzo rasla u djetinjstvu pa je već početkom srednje škole nosio broj 47. Iz školskog doba još uvijek čuva jedan poseban par. Kad bi te cipele mogle pričati, ispričale bi cijeli roman, kaže i zato su mu drage. Još uvijek ih nosi, dodaje.

– Kupio sam ih za maturalnu zabavu u jednoj virovitičkoj trgovini prije dvadeset godina. Moje prave ‘svečane cipele’. U njima sam išao na maturalnu, a potom u sve svatove. U njima sam bio i na vlastitom vjenčanju, a i dan-danas me dobro služe, nosim ih u posebnim prigodama kao što su svatovi, krštenja i slično. Kod nas u Hrvatskoj nema puno ni svečanih cipela s brojem 49, za široka stopala, pa što ću se mučiti s traženjem novih i svečanih kad mi ove još dobro služe? A već su sve prošle, znaju mi korake – smijući se kaže nam Slavko.
Velika noga podrazumijeva i veću cijenu obuće, pa često lovi popuste koji znaju ići i do 60, 70 posto. Tek tada se cijena njegove obuće izravna s prosječnim brojevima.

– Priznajem, volio bih pronaći običnu tenisicu za svaki dan, nešto što mogu nositi ‘za po doma’ za 300, 400 kuna, kao oni s običnim stopalom. No, to ću uspjeti samo s jako dobrim popustom. Moj broj znači u prosjeku oko 500 kuna, pa i puno više za najobičniji par cipela ili sportsku obuću. Želim li nešto kvalitetnije, cijena još raste. Nedavno me supruga počastila s novim parom radnih cipela koje koštaju 1300 kuna i njih nosim samo u posebnim radnim prigodama, nosim ove dok se ne raspadnu – pokazuje nam Slavko vidljivo korišten par sivih tenisica, trenutnih miljenica koje ga nisu iznevjerile. Pored njih su nove, broj 50, kupljene nedavno, koje će mu morati poslužiti narednih godinu, dvije, tri…

– Mrvicu su veće od ostalih, ali su jako, jako udobne i odgovaraju mi. Jako mi je važno da me ništa ne žulja, grebe, steže, boli. Ako me stopalo boli, trpi mi cijelo tijelo, a stojim većinu dana. Zato, kad već ne mogu puno toga birati, biram udobnost i sigurnost. To su mi jedini uvjeti od kojih neću odstupiti ni za korak – simbolično zaključuje naš sugovornik.

(www.icv.hr, mlo)