Pred prepunim auditorijem, jučer (petak) u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica održan je još jedan u nizu događaja povodom manifestacije Mjesec hrvatske knjige, književni susret s nagrađivanim književnikom Kristianom Novakom.
Nakon glazbene izvedbe virovitičkog glazbenika Marka Teskere, ravnatelj Gradski knjižnice i čitaonice Virovitica Robertz Fritz pozdravio je okupljene, te izrazio veliko zadovoljstvo činjenicom da se ovaj književni susret održao nakon nekoliko pokušaja organizacije.
Autora je pobliže publici predstavio urednik Kruno Lokotar, koji je i moderirao večer.
– Ravnatelj mi je rekao da trebam predstaviti Kristiana Novaka. To je naizgled nemoguće, ali zapravo je vrlo moguće i jednostavno. Postoji puno pisaca na ovom svijetu, puno sjajnih pisaca. Pisci dobivaju nagrade za svoje knjige. Kristian Novak je dobio važne hrvatske nagrade, te je dosad jedini pisac koji je dva puta dobio nagradz tportala za roman godine. Književno je verificiran, ima najvišu verifikaciju koja se može dati u ovoj zemlji. Kristian Novak je znanstvenik. Ima doktorat s područja humanistilčkih znanosti, i to odlična, čita se kao krimić. Dakle, ima i drugu znanstvenu verifikaciju. Nisu rijetki pisci koji imaju doktorat iz humanističkih znanosti i vrhunska umjetnička dostignuća, no od svih pisaca u ovom trenu na svijetu koji pišu nijedan nije ostvario vrhunske rezultate u sportu. Kristian Novak je bio srebrni i brončani u karateu na Europskoj, to jest Svjetskoj smotri. Kad uzmete te tri moguće verifikacije, mislim da je ovaj čovjek jedan jedini na svijetu koji je pisac, znanstvenik i svojedobno vrhunski sportaš, i još k tome je, a to stvarno ne znam je li je ijedan drugi pisac, virovitički zet – smijeh i pljesak je izazvalo predstavljanje urednika Krune Lokotara, te se večer nastavila u istom opuštenom tonu.
Autor romana “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši” proveo je posjetitelje kroz svoje stvaralaštvo i djela koja su dobila život izvan korica knjiga, te postala kazališne predstave i film, ali se i osvrnuo na svoje osjećaje prema Virovitici, za koju je osobno vezan.
– Jučer sam bio u Čakovcu i tamo sam rekao da sam kao da sam došao doma, a zapravo sam i ovdje u Virovitici doma. Obično čovjek na ovakvim događanjima ima tremu, ja sam samo radostan što sam ovdje. Jednostavno me obuzme nekakav mir kad dođem u Viroviticu. Samo da znate, dijelovi oba romana su nastali upravo u Virovitici, u jednoj sobi u Basaričekovoj ulici dok je baka čuvala unuke – s okupljenima je podijelio K. Novak, te je otkrio i zašto se za naslov svog romana iz 2013. godine odlučio za dijalektalni, odnosno kajkavski, te što je ta odluka kasnije, nakon uspjeha knjige, značila za sam dijalekt.
– Kao što je Kruno rekao, moglo je značiti ništa jer postoji stanoviti rizik kod davanja dijalektalnih naslova, nije samo to da ljudi koji nisu kajkavci ne žele uzeti čitati kajkavski tekst, osim ako nije riječ o “Baladama Petrice Kerempuha”. Kad sam počeo pisati scene koje sam vidio u glavi, nisam mogao baciti ljudima koji žive na sjeveru Međimurja “u usta” nekakvu rečenicu na hrvatskom standardu. To mi je zvučalo toliko artificijalno, kao da gledam filmove i serije s kraja devedesetih gdje ljudi idu ručati i netko kaže “U slast!”, ja ne znam da je itko to ikada rekao. Htio sam da i drugi čuju ono što ja čujem, a to je u kajkavskom koji je u trolistu hrvatskih dijalekata najniže. Bez obzira na Krležu i vrhunske pisce koji su pisali na kajkavskom, štokavski ima tu privilegiranu poziciju kao temelj hrvatskog standarda. Čakavski, iako je to često ruralni, još uvijek tu patinu mediteranske civilizacije. A kajkavski u suvremenom svijetu možete čuti u djelima koja su vezana za nekakav igrokaz, likovi u crtićima koji govore kajkavski su oni koji su u pravilu malo bedasti. Kajkavski se veže uz jeftinu radnu snagu. Ja sam u kajkavskom čuo upravo onu dubinu da se na dijalektu može izreći vrlo ozbiljna emocija i drama. S jedne strane mi je to bio izazov, a li s druge strane nisam mogao drugačije – zaključio je Kristian Novak.
(www.icv.hr, eat)