Prigradsko virovitičko naselje Sveti Đurađ ugodno je mjesto za život, ali isto tako i lijepa turistička destinacija, jer osim lijepo uređenog mjesta, obronci Bilogore daju pravo zadovoljstvo za sve tamošnje vinogradare, ali i rekreativce koji pješače ili voze bicikl do nekoliko kilometara udaljenih virovitičkih ribnjaka. Ovo naselje vodi sposobna ekipa na čelu s predsjednikom Vijeća mjesnog odbora Ivanom Ćavarušićem, a jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika je i naš sugovornik, umirovljenik Josip Pepa Laslo, jedan od najstarijih starosjedilaca ovog malog naselja.
Pepina stolarska radiona je još tu, ali služi samo za osobne potrebe, onako za rekreaciju.
– Već neko vrijeme mirujem i „skinuo“ sam se sa svih dužnosti, jer osim profesije stolar bio sam i u Vijeću mjesnog odbora, u dva mandata sam vodio UDVDR-a ogranak Virovitica, Klub Sveti Đurađ, naravno plus moju stolarsku aktivnost. Što je previše, previše je. Došlo je vrijeme da se posvetim sam sebi i svojoj supruzi Zlati – rekao nam je naš vitalni sugovornik koji, iako je na leđa „nabacio“ 7 desetljeća, još je uvijek u dobroj formi i izgleda bolje nego neki mlađi od njega.
– Zdravlje tu uvijek igra glavnu ulogu, a ja sam osim svojih staračkih boljki, hvala Bogu zdrav i pokretan. Drugi razlog je da život proživiš sa svrhom i da se maksimalno posvetiš svom poslu i obvezama, a ja sam od prvih dana znao da ću biti tišljar i to sam ostao dan danas – rekao nam je Pepa koji je svoju priču počeo od njenih samih početaka, jer ipak, on je starosjedilac Svetog Đurđa.
– Rođen sam 1953. godine u Svetom Đurđu u kući mog pradjeda Andrije Kozjaka, koja se nalazila na brdskom dijelu našeg naselja, ispod kapele. U toj kući se rodila i moja majka Ankica koja se kasnije udala za mog oca Ivana Lasla, također iz Svetog Đurđa, ali iz mlinskog dijela i tu dolazimo na početke, odnosno moje rođenje – rekao je Pepa koji je oduvijek bio detaljan i precizan, a njegove rečenice bile su „izmjerene“ poput dasaka na cirkularu. Stoga smo ga pustili da nastavi u svom stilu.
– Bilo nas je troje djece, sestra Božica, ja i brat Ivica koji je na žalost preminuo prije deset godina. Nakon završene osnovne škole krenuo sam u zanat. Naravno, pohađao sam tadašnji ŠUP (Škola učenika u privredi), a na praksi sam bio kod tada poznatog virovitičkog stolara Josipa Kolera koji je stolarsku radionicu imao pokraj kapije „Borca“, kako mi stari često nazivamo igralište NK Virovitice. Svoju sam drvnu karijeru počeo kod njega, pa potom u poduzeću Tvin, upravo onda kada je i nastao naziv Tvin koji je došao iza prvotnog naziva poduzeća DIP, pa potom DIK. Sjećam se tadašnji direktor je bio Milan Glumac, a ja sam pripadao onoj perspektivnijoj grupi stolara koji su često radili na terenima na postavljanju kancelarijskog i kućnog namještaja – prisjetio se svojih radnih početaka Pepa, koji je nakon Tvina svoju radnu sredinu našao ponovo kod Kolera, „kraj Borca“.
– Već dok sam radio u Tvinu u meni se javljao poriv da radim u privatnom sektoru, a jednog dana postanem i vlasnik neke radionice. To je bio razlog zašto sam napustio Tvin i ponovo došao kod Kolera, a potom i kod majstora Kloca. Za to vrijeme u meni je potpuno sazrjela ideja da otvorim nešto svoje i tako je i bilo. Roditelji su mi dopustili da dotadašnju štalu i štagalj preuredim upravo u stolarsku radionicu u Svetom Đurđu. Bilo je to 1983. godine koja će mi ostati u trajnom sjećanju jer bio je to početak moje stolarske samostalnosti. Sam sam si nabavio strojeve, građu i sve potrebno da bih mogao obavljati tu djelatnost, a također sam zaposlio i nekoliko djelatnika. Za vrijeme svog radnog vijeka često sam radio i na sakralnim objektima, naime, odrastao sam u vjerskoj obitelji, a katolička vjera bila je moj stalni pratilac. Trinaest godina sam bio ministrant u crkvi, ali smatrao sam da to nije dovoljno što joj mogu dati jer ona je meni dala puno više, vjeru u Boga koja me je održala u svim teškim trenucima mog života. Uz mog stolarskog instruktora Josipa Kolera, kojeg sam smatrao kao drugog oca, tu je bio i nekadašnji gvardijan Župe sv. Roka u Virovitici, sada na žalost pokojni Marko Malović s kojim sam uspješno surađivao krajem 80-tih godina i koji je u meni izazivao veliko divljenje. Povjerio mi je tu čast i zadovoljstvo da uredim stolariju unutar naše crkve i s zadovoljstvom mogu reći da su vrata, ispovjedaonica i još dosta stolarije u crkvi mojih ruku djelo – s ponosom je istaknuo Josip te nastavio s još jednim vrlo važnim razdobljem njegovog života – Domovinskim ratom.
– Nakon nekoliko godina uspješnog posla došlo je vrijeme važnijih stvari, odnosno borbe za slobodnu Hrvatsku. Možda se u nekim ljudima i nije istog časa javio nacionalni duh, međutim ja sam bio među onima koji se odmah dao na raspolaganje – napomenuo je Pepa, koji se sa desetak sumještana odmah uključio u realizaciju tadašnjih političkih promjena koje su uključivale edukaciju stanovništva o političkoj situaciji, održavanje unutarstranačkih izbora i ostalog, a od kolovoza 1990. godine zbog učestale prijetnje od strane Srbije, moralo se pripremiti i za onaj teži dio, oružanu borbu.
– Ne bih sada previše prebirao po tim sjećanjima i ponovo se vraćao na bojišta koja sam s prijateljima iz Svetog Đurđa prošao, ali moram napomenuti da je to na mene kao i na većinu drugih hrvatskih branitelja ostavilo trajan ožiljak, ali i ponos, jer nikada nismo bilo toliko ponosni kao tih dana ponosa i slave – s vidljivim sjajem u očima rekao je Pepa za kojeg rat nije završio nakon „Oluje“ nego je trajao i poslije.
– Iako sam uniformu skinuo nakon najvažnije operacije za naš prostor – Otkos-10, valjalo je dati i drugačiji doprinos, a ja kao profesionalni stolar imao sam što ponuditi, te je moja radionica bila na raspolaganju svim našim braniteljima i žiteljima. S obzirom da je trebalo dodatno zaraditi da bi se stolarski posao održao, nisam čekao skrštenih ruku, nego sam krenuo i u drugu vrstu obrta – ugostiteljstvo i uskoro i otvorio kafić na početku ulice Matije Gupca u Virovitici koji se zvao „Green“. Oni stariji sjećaju se da je to bio kafić u kojega su naši branitelji najčešće navraćali, a bilo je tu i drugih gostiju, tako da je Green, slobodno mogu reći, tada bio vrlo popularan i ta priča s kafićem je trajala oko 6 godina – prisjetio se Pepa koji je navikao biti razasut na sve strane i uvijek se nastojao angažirati što više.
– Tada ponovo počinje druženje sa mojim drugim mentorom, gvardijanom Markom Malovićem koji je u međuvremenu premješten u Ilok. Znajući moje stolarske sposobnosti i odanost crkvi, zatražio je moju pomoć pri obnovi stolarije u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku što sam naravno i prihvatio. Vidjevši na što liči crkva koju su četnici za vrijeme Domovinskog rata doslovce uništili, u meni je ostavilo veliki trag, tugu koju ne mogu odagnati ni dan danas. Valjda je to bio i najveći poriv da tada dam sve od sebe i da napravim ulazna vrata i drugu potrebnu stolariju kakvu ta crkva i zaslužuje. Mjesto radnje je bila moja radionica u Svetom Đurđu, a prijevoz su obavljala Unproforova vozila. To se sve skupa događalo oko 1998. godine, a nakon toga je uslijedilo drugačije razdoblje mog života, u svakom slučaju mirnije. Uz svoju stolarsku radionicu više sam se angažirao u Svetom Đurđu jer trebalo je ljudi s iskustvom da bi to prigradsko naselje funkcioniralo kako treba. I opet se skupio stari tim u kojemu sam bio i ja, a i nisam bio odviše star da bih morao „sve četiri dići u zrak“ – završio je svoju priču Josip Pepa Laslo koji se odnedavno maknuo od svih dotadašnjih obveza i posvetio svoj obitelji, imanju, malom peradarniku i svemu što mu je odnedavno najvažnije.
– Mislim da sam zaslužio, a i moja supruga Zlata da sada konačno možemo biti skupa cijeli dan, ali to ne znači da i dalje nisam na pomoć svojim prijateljima, mještanima, bilo da žele neki savjet, bilo da im trebam u svojoj radionici nešto sklepati, ali samo prijateljski i ako nije previše zahtjevno – kroz smijeh nam je rekao na kraju razgovora naš sugovornik i domaćin, umirovljeni stolar iz Svetog Đurđa, Josip Pepa Laslo.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)