KULTURNI MOZAIK Omiljeni profesor Zvonko Ternjej o svojem književnom prvijencu „Sjećanja“

Ima stvari i trenutaka u životu kojih se uvijek iznova rado prisjećamo. Primjerice, kada na radiju zasvira neka lijepa melodija iz naše mladosti, kada u pozadini govori neki dobro poznat glas pa imamo osjećaj da se poznajemo već čitavu vječnost ili kada u šetnji osluškujemo smijeh djece na igralištu i utonemo u misli, iskoračujemo iz sadašnjosti, uranjamo u prošla vremena. Sjećanja su zrcalo našega života. Ona su cjelokupno iskustveno blago čovjeka – i od njih smo satkani. Čak i ona gorko-slatka bolja su od ničega.

Svaka biografija postoji samo jednom i naša nas povijest čini jedinstvenima, stoga je sve ono čega se sjećamo uvijek vrlo osobno A ono što je njihova posebnost, postaju još ljepša kada ih možemo podijeliti s nama dragim osobama, obitelji i prijateljima. Osvrtati se na lijepe trenutke i zajedno s užitkom predati se sjećanjima bila je nit vodilja prof. Zvonka Ternjeja koji je odlučio zapisati svoja sjećanja i objaviti knjigu, ispisati na njezinim stranicama zanimljive crtice iz svoga života, od najranijih dana u rodnom Gornjem Bazju do polaska u Gimnaziju u Viroviticu.

Gostujući u emisiji „Kulturni mozaik“ taj omiljeni profesor biologije i kemije, veliki zaljubljenik u prirodu i zagovaratelj zdravog načina života, dobitnik brojnih priznanja i zahvalnica, pokretač brojnih zanimljivih i vrlo uspješnih projekata, nadasve skroman i vrijedan čovjek, vječni optimist i veliki ljubitelj knjiga, otkrio nam je nešto više o nastanku svog književnog prvijenca „Sjećanja“.

– Ideja o pisanju ove knjige došla mi je posve spontano. Kako sam ja rođen na selu, a moje kćeri su gradska djeca, često su me ispitivale kakav je život na selu, kako smo se mi tada družili, igrali, posjećivali jedni druge… Razmišljajući o svemu tome i pregledavajući stare fotografije počela su mi navirati razna sjećanja iz tog doba života, djetinjstva i rane mladosti, od osnovne škole i srednjoškolskog obrazovanja i tako sam spontano došao na ideju staviti sve to na papir. Počeo sam malo pisati za svoju djecu i tako malo-pomalo nastala su „Sjećanja“. Budući da imam jako dobro pamćenje, sjećam se puno toga pa sam tako pisao o svakodnevnim putovanjima do škole biciklom po makadamu, o rodnom selu, prvoj učiteljici, kako se nekada jednostavno i skromno radilo i živjelo, opisao sam i razne običaje za Božić, Uskrs…  Bilo je to uistinu za mene vrijeme bezbrižnosti i ljudske topline. Cijele dane smo provodili vani: na dvorištu, poljima, u šumi. Bili smo okruženi mirnom seoskom idilom – kazao je prof. Ternjej.

0 02 05 a4a4d60ed1f48214b6696c83556f3417cfce6abc8ab122c61a6c2c8110e6518c 330e435cee4e13c4

SKROMAN, ALI LIJEP ŽIVOT NA SELU

U knjizi se mogu pronaći zanimljive profesorove crtice iz života na selu. Rođen je 10. siječnja 1951. godine u maloj kućici na kraju lijepog i mirnog sela Gornje Bazje koje se nalazi između Virovitice i mađarske granice. Na svijet je došao kao jedanaesti član velike obitelji. Uz oca Franju, majku Katu i mlađu sestru Marijanu, svoje prve dane dijelio je u samo dvije prostorije, sobi i kuhinji, s članovima mnogobrojne obitelji.

– Bio sam jedanaesti član velike obitelji. S nama su živjeli baka, djed, tete i stričevi… Kada su se tete poudale, stričevi poženili, uz baku i djeda ostalo nas je samo četvero. No, unatoč tom skromnom životu bilo nam je lijepo, svi smo se slagali, nije bilo prepirki. Najdraže mi je bilo s mnoštvom djece iz susjedstva igrati se u šumarcima na livadama igre za koje danas mnoga djeca niti ne znaju. Znali smo kako se zabaviti i nikada nam nije bilo dosadno. Znali smo iskoristiti slobodu koja nam je na selu bila pružena, a koju današnja djeca nažalost nemaju jer im životni tempo to ne omogućava – sjeća se djetinjstva prof. Ternjej.

Iako život na selu nije uvijek bio lak, iz tog vremena nosi mnogo lijepih uspomena
– Nije bilo toliko igračaka, a ni čokolada i slatkiša kao danas. Dobio sam naranču za Božić ili Uskrs, a bombone smo sestra i ja uvijek dobro prebrojali i podijelili. No, to ne znači i da smo bili gladni. Roditelji su nastojali svakom djetetu kupiti barem jedan komad nove odjeće ili obuće za Uskrs – priča profesor.

Ternjej

Prisjetio se rado i školskih dana provedenih u Bazju.

– Prva učiteljica mi je bila Mila Korač. Bila je stroga, ali pravedna. Na nastavi nas je bilo malo jer seoske škole tada nisu imale velik broj učenika. Svi smo dobro znali jedni druge, družili se i slobodno komunicirali i s učiteljima. Od petog do osmog razreda razrednik nam je bio Vlado Bakić, koji nam je predavao matematiku i tjelesni. Svi smo se dobro slagali, a dokaz tomu je da smo jedina generacija koja se okupila na 30. obljetnici svoje male mature – ističe prof. Ternjej.

OMILJEN I VRSTAN PROFESOR

Nakon završene osnovne škole Zvonko Ternjej je upisao virovitičku gimnaziju, a potom studij biologije i kemije nastavničkog smjera na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Bio je to nekako logičan slijed budući da je odmalena bio duboko povezan s prirodom i ona je dijelom i utjecala na odluku o njegovom budućem zanimanju i zvanju. Ljubav prema biologija usadila mu je i njegova prof. Božena Terlecky, za koju kaže da ju je doslovno obožavao jer ga je poticala i zainteresirala na poučavanje i istraživanje živog svijeta, naučila kako u isto vrijeme biti pravi profesor i prijatelj s učenicima.

Svoj prvi učiteljski posao dobio je u Bušetini, a potom je prešao na novo radno mjesto u Srednjoškolski centar pa u Gimnaziju u Virovitici gdje je radio sve do mirovine.

– Radio sam u zdravoj i prijateljskoj atmosferi. Bilo je to vrijeme kada smo jedva čekali da završi godišnji i svi se nađemo opet na radnom mjestu. U zbornici je sve prštalo od radosti i veselja. Ljudi su se puno više družili, komunicirali i međusobno surađivali i u školi i izvan nje, dolazili nasmijani na posao. Danas kada gledam mlade učitelji, često razmišljam kako bi bilo dobro osmisliti jedan vrijedan projekt „Vratimo osmijeh na lica prosvjetnih radnika“.

Prof. Ternjej u školi je radio nešto više od 40 godina i bio je omiljen među učenicima. Nije bio strog, ali je tražio znanje i pristojno ponašanje.

ŽUPANIJA nagrađeni prof Ternjej Custom

– Uistinu sam volio svoj posao, rad s djecom. Da mogu birati, ponovno bih izabrao taj poziv, bio bih učitelj jer smatram da je to jedno od najplemenitijih zanimanja, da čovjek tu može maksimalno dati, a onda to učenici i osjete i vrate. Siguran sam da su i moji bivši učenici to primijetili. Tražio sam od njih znanje, ali nisam pritom bio strog, to svi znaju, i moji bivši učenici i moji kolege. Od onih učenika koji su znali da će im biologija i kemija trebati za daljnje školovanje tražio sam više, ali od onih koji su znali da im to znanje neće trebati za kasnije, prema njima sam bio blaži. Nastojao sam uvijek da me se učenici ne boje, da to bude jedan odnos međusobnog poštovanja i lijepog ponašanja. Drago mi je ako je to prepoznato, jer to mi puno znači. Nastojao sam kroz svoj profesionalni rad prenijeti svu ljepotu, važnost i značenje neraskidive povezanosti čovjeka i prirode svojim učenicima jer je priroda neiscrpno nadahnuće za nova istraživanja. Svojim radom nastojao sam kod učenika razviti ljubav prema znanosti i poticati ih na cjeloživotno učenje, na odgovoran odnos prema radu, razviti svijest o ekološkim problemima te ih potaknuti na poštivanje etičkog kodeksa – kaže prof. Ternjej.

BROJNE NAGRADE I PRIZNANJA

Dobar učitelj mora biti stručnjak u svom području, psiholog, pedagog, a katkad i roditelj, ali najviše od svega čovjek. Prof. Zvonko Ternjej to je svojim radom i te kako dokazao i opravdao. Provevši svoj radni vijek u Gimnaziji Petra Preradovića Virovitica kao profesor biologije i kemije vodio je brojne slobodne i izvannastavne aktivnosti, vodio učenike na državna natjecanja, bio član državnog povjerenstva za natjecanje iz biologije, osvojio mnoštvo nagrada i priznanja, ali unatoč tome ostao jednostavan i skroman. Uz redovnu nastavu bio je aktivan i kao voditelj stručnog vijeća biologije, kemije i tjelesno-zdravstvene kulture, vodio je učenike na županijska i državna natjecanja, bio je član Državnog povjerenstva za natjecanje iz biologije, vodio je GLOBE školu, sudjelovao na međunarodnim seminarima i promovirao suradnju škole s drugim institucijama. Izvan škole svoju ljubav prema prirodi i ljudima prenio je na aktivno sudjelovanje u Ekološkom društvu Virovitica, Gradskom društvu Crvenog križa, a u jednom razdoblju života bio je i član virovitičkog Gradskog vijeća. Osvojio je brojna priznanja i nagrade, napredovao u zvanje profesora mentora, a zatim u zvanje profesora savjetnika.

ternjej Custom e1560862255690
foto: privatna arhiva

Danas je jedini profesor u Hrvatskoj koji je primio nagradu za oba predmeta koja je predavao, prvi je u našoj županiji dobio ministrovo priznanje za rad u prosvjeti. Godine 2015. dobio je osobito mu vrijednu nagradu „Srećko Jelenić“, koju dodjeljuje Biološki odsjek PMF-a iz Zagreba, kao najbolji učitelj biologije u Hrvatskoj, u jedinstvenoj kategoriji osnovnih i srednjih škola. Godine 2019. dobio je i Zlatni grb Virovitičko- podravske županije za životno djelo. 

– Nagrade mi znače puno jer su one priznanje za moj rad i trud. Kada mi je pred kraj mog rada stigao poziv iz Zagreba da sam proglašen najmentorom kemije u Hrvatskoj u kategoriji srednjih škola, bio sam iznenađen da je u konkurenciji velikih gradova i škola nagrađen netko iz naše male Virovitice. No, najviše sam se obradovao priznanjima svojih učenika jer sam od njih godinama dobivao Oscara za najboljeg profesora u školi. Posebne su za mene nagrade moji bivši učenici – doktori znanosti kojih ima po cijelom svijetu.

MG 2667
Foto: K. Toplak

No, iza vječno nasmijanog lica profesora Ternjeja krije se ipak i mnogo teških životnih trenutaka. Imao je dvije teške operacije kralježnice, srčane tegobe i život ga baš nije mazio.

– Kroz život sam svašta prošao i nije uvijek bilo lako. Bilo je i nesporazuma s inspekcijama u školi, mnogo životnih teškoća, ali najšokantniji, najteži trenutak bila je smrt supruge Blanke. Ostao sam sam s dvoje male djece. Sjećam se samo da sam u trenu kada se to dogodilo, nastojao ostati što pribraniji. I sada kada se tog sjetim, shvatim da je uistinu mnogo toga što čovjek kroz život mora proći i da ni sam ne zna koliko može izdržati – kaže prof. Ternjej.

quicksquarenew 202132983948746
Foto: knjiznicavirovitica.hr

VELIKI BIBLIOFIL

Iako je danas u mirovini, ne miruje. S ponosom gleda kako su njegove kćeri Ivana i Jelena krenule njegovim stopama i danas su također učiteljice, kao i zet Siniša. Zet Marko radi kod jednog privatnika pa Zvonko uživa u čuvanju unuka Marina i unučice Ene koje obožava. Ni danas nije izgubio optimizam koji ga prati cijeli život. I dalje se osjeća mladim u duši i raduje susretima s ljudima i prirodom s kojom, poručuje, uvijek sve počinje i sve završava.
Odlaskom u mirovinu čitanje mu postalo omiljen hobi pa je tako 2021. godine proglašen najčitateljem Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica pročitavši čak 117 naslova. Osim što čita, i piše. Napisao je tridesetak pjesama o ljubavi, životu i prirodi koje nisu objavljene, knjigu „Sjećanja“ nedavno je objavio, a napisao je već i novu knjigu. Ona nosi naziv „Razmišljanja“, u njenom središtu je čovjek, a isprepliću se vjera, ekologija i stanje u društvu.

(www.icv.hr, rtk)

 

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content