Branko Videković iz Bušetine, uz mnogobrojnu obitelj i poljoprivredu, na “okupu” drži i umirovljenike susjedne općine Lukač

Branko Videković (65) iz Bušetine u općini Špišić Bukovica jedan je od najtraženijih osoba, kako u ovoj općini, tako i u susjednoj općini Lukač. Za sebe kaže da živi na „granici“, naravno granici tih dviju susjednih općina.

Branko je umirovljeni HRVI, sudionik Domovinskog rata i pričuvni časnik Hrvatske vojske, no umirovljenje mu nije donijelo mirovanje, štoviše nastavio je biti aktivan kao i prije rata, doduše uz svoje kronične bolesti koje zahvaljujući terapiji i disciplini uspješno nosi.

– Važno je biti dobro organiziran jer tada sve stižeš i nema stresa – podučio nas je ovaj uistinu vitalan i što je najvažnije, vedar i dobar čovjek, suprug, otac troje djece i djed sedmoro unučadi.

Kada je netko uistinu svestran poput Branka, teško je započeti priču o njemu, pa je najbolje to učiniti od samih početaka.

– Rođen sam u Bušetini, kao i moji roditelji koji su bili starosjedioci ovog naselja te su se, kao i većina drugih, bavili poljoprivredom. Nekada je Bušetina bila „duhansko naselje“, pa smo se tako i mi bavili uglavnom tom kulturom, uz naravno neizostavne žitarice, prvenstveno kukuruz. Imali smo čak 40 hektara poljoprivrednih površina, da bi se to iz godine u godinu smanjivalo, a sada nam je ostalo oko 13 jutara zemlje zasijano kukuruzom koji nam je potreban za ishranu domaćih životinja – ukratko nam je rekao Branko kojemu je poljoprivreda u „krvi“, kao i stočarstvo. Naime nekada su imali goveda, no i tu se situacija otela kontroli.

– Danas više ne možeš imati desetak krava i nadati se uspjehu, jer stočarstvo je takva grana poljoprivrede uz koju ne ide ništa drugo i moraš se angažirati 24 sata na dan. Dakako, da bi bio uspješan trebaš imati i dovoljan broj grla i što je najvažnije dobru zaradu, jer i sami znamo kakvi su troškovi koji su ove godine narasli „do neba“. Iz tog razloga držimo se isključivo svinjogojstva. Posjedujemo devet krmača i tovljenike, a namjeravamo malo i proširiti to svinjsko društvo, jer valja se prehraniti, a ako ostane nešto i prodati – napomenuo nam je Branko koji s mnogobrojnom obitelji živi u velikom domaćinstvu na prostoru nekadašnjeg kućerka koji se pretvorio u oko 700 kvadratnih metara, što stambenog, što drugog prostora. 

IMG_20220516_111531

– Za svoje imanje, odnosno dvorišni prostor koji osim nastambi čine još i garaže, svinjci, šupe, radionice i tko zna što sve ne, od milja velim da je „naselje s kružnim tokom“, jer sve to može se obići hodanjem u krug. Tehnički gledano to je tako, jer stići ćeš na odredište hodajući istim pravcem odakle god da kreneš i sve ti je blizu – kroz smijeh nam je rekao Branko koji je poznat po svojoj duhovitosti i jednostavnosti, a jednostavan je upravo zbog tog što mu ništa nije teško.

– Ponovit ću da je organizacija najvažnija i ovdje svi nešto radimo, a većina nas se bavi poljoprivredom ili poduzetništvom. Jedan od mojih sinova je poduzetnik sa sjedištem na ovoj našoj adresi. Rekli bi ljudi, „sve počinje i završava u obitelji“, a u našoj obitelji je to uistinu i izvedivo. Sa zadovoljstvom mogu reći da neovisno o razlikama u godinama, mnogobrojnosti i ne baš lakom životu bez problema, odlično funkcioniramo, slažemo se i nadopunjujemo. Stariji svoja pozitivna iskustva pretaču na one mlađe, a oni mlađi na one još mlađe. Mi pokazujemo uspjeh u našem poslu, a naša unučad u školi. Tako to mora biti, jer život se uči od malena. Istina, situacija danas se mnogo razlikuje od one od prije. Tih sedamdesetih godina sam nakon završetka školovanja odmah prionuo poslu. Prvo sam bio zaposlen kao zaštitar u jednoj tadašnjoj tvrtki, a poslije tog se u potpunosti posvetio poljoprivredi. Tada sam usavršio i svoje razne majstorske vještine, pa zato sve ovo što vidite, učinile su moje ruke, od tesanja, betoniranja, zidanja, drvo beton, cigla, metal, sve je to prošlo kroz moje strojeve i moje ruke. Naravno, ispočetka samo moje, a poslije i mojih sinova i zeta koji je također vrsni majstor. U tadašnje vrijeme to je bila borba za život, a oni koji su bili vrijedni i stvorili si mogućnosti, mogli su lijepo živjeti, pa tako i mi – prisjetio se svojih mladenačkih dana Branko koji je u to vrijeme bio i veliki zaljubljenik u nogomet, pa je više od desetljeća bio i nogometni sudac.

IMG_20220516_112247

– Jako sam to volio i moram se pohvaliti da nikad zbog svog suđenja nisam imao neugodnosti, jer i sami dobro znamo da nogometni suci često puta budu vrijeđani, pa čak i fizički napadani. Mnogi od njih su nakon utakmice bježali kroz kukuruzišta ne bi li umakli razjarenim navijačima, pogotovo onima koji ne podnose da njihov tim izgubi. Težak je to i odgovoran posao. Sudio sam po cijeloj regiji, nastojao biti objektivan, ali i dobar s ljudima, sportašima i navijačima. Nekako mi je uvijek išao rad s ljudima, pa sam čak izvjesno vrijeme bio i predsjednik ovdašnjeg KUD-a, ali i bio na pomoći svima onima koji su nešto trebali bilo da se radi o poljoprivrednom ili nekom drugom poslu – rekao je Branko kojega je kao i većinu drugih Domovinski rat pozvao u redove Hrvatske vojske.

– Svi smo se odmah odazvali, a rat sam proveo u 127. brigadi HV Virovitica kao časnik Hrvatske vojske. S obzirom da mi se na bojišnici zbog tamošnjih okolnosti zdravlje jako pogoršalo, umirovljen sam kao HRVI. I dan danas osjetim te poteškoće, a najviše me smeta astma koja me često puta onemogući u poslu, ali nosim se s tim koliko mogu. No i tu se obitelj pokazala kao najveći oslonac i svako svakom uskače i pripomaže, pa tako i meni. Naravno najveći oslonac mi je moja supruga Đurđa, a tu su i sinovi Danijel i njegova supruga Svjetlana, Vjekoslav i kćer Anamarija sa zetom Marinkom. Tu su i unuci Davorin, Lea, Lana, Valentina, Ivano, Nika i Leona, a uskoro će nas biti još više, jer je kćer je trudna, a kako su joj liječnici rekli, nosi dvojke, odnosno dva sina. E onda će nas biti ukupno 16 i bit će nam još ljepše – s očitim izrazom zadovoljstva i sreće rekao nam je naš sugovornik, a u to nije teško povjerovati jer svaki kutak njihovog prostora slao je dobre vibracije i odisao pažnjom i ljubavlju.

U svojim umirovljeničkim danima Branko je već dva mandata na čelu Udruge umirovljenika općine Lukač koja objedinjuje umirovljenike iz svih naselja u toj općini.

– Imam divne ljude u udruzi, ali i veliku podršku općine Lukač i načelnika Đure Bukvića kojeg poznajem i poštujem od djetinjstva. Zadovoljstvo mi je reći da je to poštovanje i prijateljstvo obostrano pa su neizostavni i dobri rezultati. Naime za mene predsjednik udruge ne predstavlja osobu koja će sjediti na stolici i dijeliti zadatke nego i pomoći. U udruzi sam i predsjednik i kuhar, spremačica…sve što je potrebno. Kuhanje mi je veliki hobi, a u zadnje vrijeme i pečenje kolača, što jako dobro dođe, kako u obitelji, tako i u udruzi.

Volim svoju obitelj, ali i ljude općenito. Mislim da je to jako važno. Iako sam u trećoj životnoj dobi, imam još puno volje i snage da gradim, stvaram i pomažem. Naravno sve to uz dobru pjesmu i zabavu, jer, kako kaže jedna pjesma, „Što je život bez pjesme i vina“ – zaključio je na najbolji mogući način naš sugovornik Branko Videković. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content