„Nema dobre zabave bez žive glazbe“, kažu mnogi, a kad kažu „živa“ podrazumijevaju glazbeni sastav koji ih „uživo“ zabavlja, naravno. Na našim prostorima svirači zabavljači postoje valjda od „stoljeća sedmog“, o tome ne bi puno znali, ali stare fotografije s početka prošlog stoljeća jasno pokazuju veseljake s tamburama, gitarama, harmonikama, raznim trubama i ostalim. Dakako, postojali su takozvani limeni orkestri i oni su od svih amatera bili ipak najprofesionalniji, ali s obzirom na brojnost, nisu bili iza manje prostore kao brojčano „kraći“ sastavi, često put samo tambura, harmonika i bajs.
I tako je to krenulo i lijepo funkcioniralo sve do pojave električnih glazbala, pojačala i svega ostalog. Tada su mladenci ili neki drugi slavljenici htjeli „električare“ jer to je, posebno šezdesetih i sedamdesetih godina, bilo „in“. Reklo bi se bilo i ostalo, jer čest je primjer da se naši ljudi žele podičiti pred ostalima pa zovu naše poznate sastave. Nije rijetko da se dogodilo da taj ili neki od tih sastava ne naprave feštu ni upola kao neki ovdašnji amaterski sastav, no to gazdi nije važno jer „važno je da su poznati, a ima se i može se“.
E sad, bile su tu razne faze. Prije Domovinskog rata tamburaši su bili skoro pa anonimusi, no početkom stvaranja hrvatske države, ko iz vedra neba pojavili su se „Zlatni dukati“. Da, isti oni dukati koji su postojali i nekoliko godina ranije, ali nisu bili zapaženi. I „vid vraga“ tamburice su začas postale glavna stvar, a festivali tamburaške glazbe nadmašili su i festivale zabavne glazbe. I tako je to trajalo negdje do kraja devedesetih kada su se tamburaši opet „prikopčali“ na struju, dodali bubnjeve, sintesajzere i tko zna što sve ne, i od tamburaške glazbe nastala je pop tamburaška glazba.
Vremena su se mijenjala, masa se okrenula „na istok“. Kako se mijenjala glazba, tako su se mijenjali i neki običaji u svadbama. Svirači su morali i moraju još uvijek dobro razmišljati kako će, kada i što svirati, a oni drugi, također svirači domislili su se kako će dodatno „podebljati“ veselje na svadbama ili nekim sličnim feštama, pa su jednostavno uzeli u ruke velike, male i srednje trube, pojačali to s bubnjevima i “krenuli među” ljude. I uspjeli su, a s obzirom da takvih sastava ima tek nekoliko, posla imaju „ko u priči“.
Jedan od tih rijetkih sastava su i poznati „Slavonski trubači“ koji su temelje “udarili” upravo u Virovitici. I sada dva Virovitičana u njemu sviraju, preciznije bubnjaju, jer se radi o našim ponajboljim bubnjarima Dragi Peziću i Rajku Pacalošu. No priča tog sastava započela je puno ranije, a ispričao nam ju je vođa „trubača“ Josip Božiček iz Đurđenovca.
– Htjeli smo napraviti puhački sastav za fešte, zašto bi to po svaku cijenu morale biti tambure i gitare. I tako je to krenulo i tada bilo kombinacija svega i svačega. Obrađivali smo domaće hitove tamburaške, zabavne i narodne glazbe i našli si svoje mjesto u raznim zabavnim prigodama – kaže nam Josip te ističe kako su se kroz godine članovi sastava mijenjali.
– Kao u svakom sastavu pa tako i u našem tada nije bilo sve idealno, došlo je i do nekih razlika u razmišljanju pa se promijenio i dio članstva. Kaže se, „što stariji, odnosno iskusniji, to pametniji“, pa smo tako i mi shvatili što i kako želimo i na tu shemu napravili i novi sastav u kojemu sviraju trubač Matija Šeremek, tenori Ivan Luladžić i Alen Tuličić također iz Požege, bas truba Ivan Budoš iz Požege i tri člana iz prve postave Krešo Čutić, Drago Pezić i Rajko Pacaloš. Dakle sastav koji djeluje na relaciji Virovitica – Đurđenovac – Požega i obrnuto stekao je svoj brend koji je, bez lažne skromnosti, prepoznatljiv i izvan granica naše države, a kako i ne bi, jer osim na mnogobrojnim svatovima i ostalim feštama, svirali smo i na koncertima popularnog Halida Bešlića, s kojem smo osim dobre suradnje stvorili i neraskidivo prijateljstvo – rekao nam je Josip koji nam je pri tom i napomenuo da ne voli kad ih uspoređuju sa „Dragačevačkim trubačima“.
– Iako su „Dragačevački trubači“ iz Srbije vrlo kvalitetan i poznati glazbeni sastav koji odavno ima svoj prepoznatljivi brend, naš pristup glazbi i muziciranju se razlikuje od njihovog. Iako i u našem repretoaru ima romske glazbe, sviramo ju na nešto drugačiji način, vjerojatno što nismo romi kao što su „Dragačevci“, pa smo te pjesme prilagodili sebi. I dalje su tu razne obrade hitova tamburaške, zabavne i narodne glazbe, već po volji posjetitelja. Ono što je specifično je to da smo mi uglavnom „iznenađenje“ na svatovima ili feštama. Naime, kada se oko ponoći situacija u takvim prigodama „usija“ ulazimo mi obučeni u svoje glazbene uniforme i brzim ritmom i glasnim trubama ulazimo u salu. Naravno, svi su osupnuti, a zasigurno velika većina njih i vrlo zadovoljna. Znamo to po njihovoj reakciji, veselju, pjesmi i neizostavnom bakšišu. Još jedan dokaz da smo dobri je da na svakom našem nastupu pogodimo još barem dva ili tri nastupa što nas čini posebno sretnima – rekao nam je Josip te istaknuo kako im novac ipak nije najbitniji.
– Financije u našem slučaju nisu najbitnije, svi imamo svoj posao, a neki su i u mirovini, no da se zaraditi, tako da je financijski isplativo. No preče nam je zadovoljstvo koje osjetimo kada vidimo ugodno iznenađenu publiku ili otputujemo svirati tamo gdje nikad nismo bili, a kamoli svirali. Sve je to čar koju nosi druženje i ljubav prema glazbi, a to je upravo temelj nastanka i daljnjeg postojanja „Slavonskih trubača“ – rekao nam je vođa sastava Josip Božiček.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele; privatni arhiv)