Marko (riječ je o izmišljenom imenu jer je sudski postupak u tijeku) u istražnom zatvoru danas čeka suđenje za svoja zlodjela. Jer, zahvaljujući seksualnoj sklonosti prema maloj djeci, zauvijek je obilježio pet života.
Prije dvadesetak godina, silovao je rođeno dijete. Bio je u zatvoru i dug platio. Kada se vratio, živio je sam, nitko ga nije kontrolirao, nije imao nadzor ni mjeru da ga itko drži „na oku“.
No u svom selu od jedva stotinu stanovnika imao je susjede s malom djecom. Znao je da teško spajaju kraj s krajem. Nagovorio je ih je da svoju djecu slobodno puste kod njega ,,na igru”. U kuću. U bilo koje doba.
Djeci bi kupovao bombone i čokolade. Sendviče. Roditelji bi „zažmirili“, kad bi se djeca vratila zbunjena i tužna s igre. Uzeli bi salamu, kutiju cigareta ili bocu piva i vina, kojih je Marko imao pri ruci. Život je išao dalje.
SNIMAO SVOJE BOLESNE „IGRICE“
Jer, Marko se zaista volio ,,igrati” s djecom. Skinuo bi se, masturbirao pred njima. Nagovarao da svi budu goli. Pokazivao im je filmove i fotografije za odrasle. Dirao ih. Nije stao na tome.
Dvoje male djece je i silovao. ,,Igrice” je i snimio, na svojim uređajima, da se uvijek može prisjetiti što je napravio i oživljavati događaje u svojoj mašti, dok zločin ne ponovi u živo.
A ponavljao ga je pune tri godine, dok nije otkriven i prijavljen!
Reći ćemo da je riječ o četiri mala djeteta, od kojih je najstarije imalo samo 10 godina, a najmlađe četiri, kad je sve počelo. Sada imaju novi život, nove obitelji.
Marko danas čeka suđenje za desetak kaznenih djela koje je počinio na štetu djeteta mlađeg od 15 godina (zadovoljenje pohote, spolno zlostavljanje i iskorištavanje, spolne zlouporabe, upoznavanje djece s pornografijom i iskorištavanje djece za pornografiju)… Prijavljeni su i roditelji djece koji su sve znali, ali su ,,žmirili” na cijelu situaciju.
Sud će odlučiti o pravoj kazni u ovom slučaju. Možemo zaključiti da svakome stvara gorčinu, nevjericu i bol pomisao što su morala prolaziti mala, od roditelja i društva nezaštićena djeca, dok ih je pedofil godinama brutalno koristio za svoje želje.
Slučaj drugi: Jerko (također, izmišljen identitet) ne dira tuđu malu djecu. Ali voli ih gledati bez odjeće, kako se goli izvijaju na krevetu. Dojenčad, vrtićarci, školarci – svejedno. Sve prolazi. To što gleda, nije snimio sam. Skida ‘gotov proizvod’ putem interneta, čuva na računalu ili laptopu, pametnom telefonu. Ponekad, možda i podijeli s drugima. Za njegovu sklonost ne zna nitko osim njemu sličnih.
Jerko je inače suprug i otac. Ugledan član zajednice, koji, dok njegova djeca spavaju u sobi pored, na računalu gleda silovanje nečije tuđe male bebe.
Jerko je i „spavač“, ali jako budan. On ne dira tuđu malu djecu, ali voli gledati kako to netko drugi čini, no zna da sadržaj koji koristi baš i nije legalan. Pa se uključio i u neke grupe koje prate pedofile na netu, svojevremeno čak i „lajka“ sadržaj – predstavlja se kao borac za zaštitu djece, da vidi je li im „na radaru“.
I on je uhvaćen te čeka suđenje zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, konkretno, iskorištavanja djece za pornografiju.
JEDAN SLUČAJ, TISUĆE FOTOGRAFIJA I VIDEA
Ovo su samo dva od niza aktualnih slučajeva u Hrvatskoj. Fotografije, audio i video zapisi koji su dio dokaznih materijala, za seksualne predatore djece su užitak, no za druge izvor „profesionalne muke“. Jer, dok pedofili ovaj sadržaj pregledavaju jer to žele i u njima uživaju, krim inspektori, sudski vještaci i drugi uključeni u istragu ili procesuiranje zločinca moraju ih službeno pregledati, kao dokazni materijal.
Za početak, treba reći kako vještaci i inspektori čisto provjeravaju činjenice – sadržaj koje su predatori sačuvali na pametnim telefonima, laptopima, računalima, u cloud servisima…
-Ponekad se radi o stotinama tisuća fotografija i tisućama filmova. Sve ih se treba pregledati, kako bi se ustanovilo je li sadržaj sukladan ‘zadatku’. To znači da treba barem sekundu do dvije pogledati svaku fotografiju i pritisnuti nekoliko tipki da se ista prebaci na neki drugi medij. Slično je i s filmovima. Mora se pregledati svaki, bar par sekundi – objašnjava Saša Aksentijević, stalni sudski vještak za informatiku i telekomunikacije.
Ovaj posao za sudove, uz to što je i izvanredni profesor na Pomorskom fakultetu u Rijeci i ima svoju tvrtku, radi već punih 15 godina.
Stotine slučajeva i stotine tisuća fotografija i videozapisa, od „benignih“, djece u kupaćem kostimu, do onih koji ostavljaju bez riječi, analizirao je precizno.
-Svaka fotografija, video i drugi sadržaj koji će biti dokazom u postupku mora se pojedinačno izdvojiti iz mase, na poseban medij. Potom analizirati i tablično prikazati: kada je sadržaj kreiran ili preuzet s Interneta. Sud traži točnost i svaki detalj se propituje u raspravama. Zato nema mjesta površnosti. Analize traju i po nekoliko dana, po 24 sata dnevno, dok se sve ne dokumentira. Nekada su diskovi bili po 100 ili 200 GB, danas 4-5 terabajta, a uz sadržaj na uređaju, potrebno je analizirati i cloud servise, npr. Dropbox, Google Drive, One Cloud. Da sažmemo, to je ogromna količina vremensko intenzivnog posla. Nekad je automatiziran, nekad ne – ističe S. Aksentijević.
UŽASI BEZ FILTERA
Uz to, ostaje i onaj drugi, čisto ljudski dio. Govorimo o fotografijama i video zapisima u kojima nema samo dječje golotinje, već i strašnih scena zlostavljanja. Ovdje nema filtera. Sve je jasno. Scene su ponekad nezamislive, pa se i najuvježbaniji i prekaljeni stručnjaci zateknu pogođenima onome što moraju pogledati kao prikupljeni dokaz zločina. S vremenom, većina će ipak steći neki “imunitet” na sadržaj, smatra naš sugovornik. Drugačije ne može.
-Što se tiče reakcije na sadržaj, pretpostavljam da je to individualno, ali i usporedivo s nekim drugim zanimanjima, poput policajca, vojnika, kirurga ili mrtvozornika. S vremenom, mislim da se čovjek desenzitivizira. U ovih 15 godina imao sam stotine slučajeva i s vremenom, ma kako to zvučalo grubo, to postane ‘posao za odraditi’ – objašnjava.
Kad shvate da su otkriveni, predatori pokušavaju ponekad obrisati materijal, u nadi da će tako izbjeći sud i kaznu, jer su uništili dokaze. Naš sugovornik kaže kako je u većini slučajeva moguć povrat većine ili dijela sadržaja sa svih uređaja. Ponajviše, ovisi o tome koliko se često uređaj koristi i koliko je vremena proteklo od brisanja.
-Na primjer, ako sada obrišete sve datoteke, a ja odmah dođem do računala ili mobitela, povrat će biti moguć praktično u cijelosti. Nešto teže će biti povratiti datoteke ako stalno punite i brišete disk, na primjer, u posljednjih šest mjeseci, a trebamo doći do prvih datoteka, s početka godine. No, mnoge se datoteke ne pohranjuju samo na uređaju, već i na cloudu. To znači da se do njih lakše može doći, direktno ili putem sigurnosne kopije, kao i putem servera – ističe S. Aksentijević o službenoj potrazi i pretrazi sadržaja koje kao vještak priprema za sud.
Kad državno odvjetništvo podigne optužnicu za predatora, tada počinje nova stranica. Korisnici i dileri dječje pornografije, silovatelji i zlostavljači tada kreću u opravdanje.
“To nije moje”, “podmetnuto mi je, skidao sam program preko torrenta, pa mi je slučajno skinuo 500 fotografija gole djece”, “nisam znao da ima 12 godina, na fotografiji je puno starija”, “hakirali su mi računalo, nisam ga ja koristio”…
– Valja podsjetiti kako okrivljeni smije tijekom obrane i lagati na sudu! No, tada na scenu nastupa tehnologija – kaže S. Aksentijević.
Što, dakle, sve vidi i što može točno zaključiti kada baci pogled na uređaj i cloud servis?
OSTAVLJAJU “DIGITALNE MRVICE KRUHA”
Kao prvo, važno je naglasiti kako je svaki sadržaj dječje pornografije na internetu na određen način “obilježen”. Slikovito rečeno, ostavlja “digitalne mrvice kruha” koje je lako pratiti. Neovisno je li riječ o sadržaju koji namjerno puštaju službe (poput FBI-a) u određen digitalni prostor (cloud namijenjen samo dječjoj pornografiji) kako bi uhvatili počinitelje ili je riječ o sadržaju koji seksualni predatori djece sami među sobom izmjenjuju.
-Kada analiziram uređaj i cloud servise, mogu ustanoviti da je netko pristupao određenim stranicama i u koje točno doba. Mogu odrediti koji je sadržaj skinuo s tih stranica. Mogu reći kada je npr. obrisao fotografije koje prikazuju djecu u seksualnom aktu. Mogu analizirati kada je koji račun ‘chatao’ s drugim računom, a koji se npr. povezuje uz dijete XY, čija majka je došla u policijsku postaju prijaviti slučaj vrebanja preko interneta. Mogu naći kada je netko slikao djecu na plaži ili kada je s torrenta skinuo pakete sa fotografijama i snimkama dječje pornografije – detaljno objašnjava sudski vještak koji kaže da tu nema mjesta sumnji.
Može naći pod kojim korisničkim imenom je korišteno računalo ili mobitel, kada je instaliran operativni sustav i ustvrditi što je nađeno na računalu mogao pohraniti korisnik koji je u tom periodu imao lozinku za to korisničko ime.
Tako se uklanja sumnja da je račun počinitelja bio hakiran, još jedna izlika pod kojom se uhvaćeni predatori djece pokušavaju opravdati na sudu. Ne prolazi ni opravdanje da je mobitel ili računalo “preuzeto” od druge strane.
-U teoriji, moguće je daljinski koristiti ili pristupiti bilo kojem uređaju. No, u praksi, nikada nisam imao predmet ove vrste. Iskreno, takav, daljinski pristup ili virus koji bi širio dječju pornografiju ne nosi zaradu nikome, pa to nitko ni ne radi- smatra vještak.
“Domaći predatori” djece uglavnom imaju osnovno informatičko znanje, procjenjuje S. Aksentijević te kaže kako u većini slučajeva pornografski sadržaj koji uključuje djecu uglavnom koriste za sebe. Fotografije i snimke su ili sami snimili, skinuli s interneta ili dobili u komunikaciji s djecom putem chata i društvenih mreža.
“ZAVELA ME LOLITA”
Nažalost, mnoge fotografije djeca im sama poklone – društvene mreže poput Facebooka, Instagrama, Tik Toka, Twittera i drugih vrve obnaženim fotografijama djece.
“Moderne Lolite”, na što se pozivaju predatori na sudu, tvrdeći da su bili zavedeni i u zabludi, djevojčice su od 13, 14 godina, koje same objavljuju svoje fotografije u kupaćim kostimima, donjem rublju, eksplicitno naglašavaju grudi, usne, noge.
Ujedno, djeca lako prihvaćaju kontakte na društvenim mrežama i nisu svjesna opasnosti – tko je s druge strane ekrana.
Iako se u školama puno govori o medijskoj pismenosti i prednostima i manama društvenih mreža, stručnjaci koji rade s djecom upozoravaju kako su djeca u svijetu medija, nažalost još uvijek predmet najveće manipulacije.
Zbog nerazvijenog kritičkog mišljenja, djeca, pa i tinejdžeri još uvijek imaju ideju da su svi ljudi dobronamjerni ili da to što su javno objavili nitko neće vidjeti. Neki misle da je slanje fotografije svojeg dekoltea ili sebe na plaži dio igre i ne vide ništa loše u tome.
Nažalost, pedofili takve fotografije ponekad vide kao poziv na javljanje ili susret, a ne kao poruku vršnjacima ili simpatiji. Neki slučajevi, pokazuje policijska i sudska praksa, ostanu samo na dopisivanju, no neki se razviju i u kazneno djelo.
“Izgledala je starije”, “odgovarala je na poruke, nije me odmah blokirala”, “zavodila me namjerno, pogledajte vi kako izgledana fotografiji, pa mi recite sami” – samo su neke od rečenica koje predatori koriste kako bi se obranili na sudu tijekom postupka. Tu nastupa informatička znanost koja opravdanje sreže u korijenu i lako sve dokaže.
Ostaje, doduše otvoreno pitanje ponašanja na društvenim mrežama i opasnost njihove dostupnosti, kao i razina medijske kompetencije roditelja, koji djecu moraju poticati na kritičko promišljanje i filtriranje svega što im se kao sadržaj nudi na internetu, upozoravaju stručnjaci za zaštitu djece. Sve su to aktualni problemi o kojima se već dugo govori i za njih donose rješenja, pa u ta područja sada nećemo zalaziti dublje.
Zaključit ćemo da u digitalnom svijetu danas nema anonimaca: svatko ostavlja svoj trag. Na sreću, trag koji ostavljaju pedofili uvijek netko prati. Baš poput “spavača” iz početka naše priče, i od čuvara uvijek je netko “budan”. (www.icv.hr, Marija Lovrenc, ilustracija: pixabay.com)
Članak je objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije u serijalu: “Pedofilija – bolest društva koja raste, a lijek se ne nazire” .