Virovitica i njena okolica imaju dugu tradiciju sportskog ribolova. U prilog tome govori razna literatura, ali i živi svjedoci nekih davnih vremena. Onih najstarijih doajena virovitičkog ribolova na žalost odavno više nema, ali ima onih koji su ih dobro poznavali i s njima dijelili ribolovne vode.
Odlučili smo posjetiti jednog od najstarijih pasioniranih natjecatelja u sportskom ribolovu, jednako tako i rekreativno sportskog ribolovca u Virovitici, dugogodišnjeg člana ŠRU “Ođenica”, 73-godišnjeg Ivana Rakociju.
Nismo ga taj dan sreli na vodi, nego u njegovom stanu u Virovitici, a on nam je prokrčio put do dnevnog boravka, jer stan mu je prepun medalja, priznanja, pehara, statua, zahvalnica i drugih dokaza njegove iznimne uspješnosti u sportskom ribolovu. Odmah na početku smo ga priupitali zna li makar otprilike koliko je puta osvojio neko od prva tri mjesta?
– Nemoguće se tog sjetiti i sve prebrojati, ali mislim da je od 1982. godine, od kada se natječem u lovu ribe udicom na plovak, u mom posjedu oko 450 odličja od prvog do trećeg mjesta, a ostalih nagrada i priznanja ni ne brojim, toliko ih ima. Ne kažem da je konačni rezultat na natjecanjima pravi pokazatelj ljubavi za ovaj lijepi sport, ali svakako je jedan od najvažnijih dokaza koliko je čovjek ljubavi, truda, rada, ali i financijskih sredstava uložio da bi bio jedan od najuspješnijih ribolovaca u svojoj sredini, ali i daleko šire – rekao nam je na početku razgovora Ivan koji je izvjesno vrijeme bio i državni reprezentativac. No željeli smo krenuti s pričom od početka, jer najbolji se ne postaje slučajno. Stoga je Ivan „prelistao“ sjećanje počevši od njegovog prvog susreta sa pecanjem na Bosutu, jer je rođen u Rokovcima u istočnoj Slavoniji gdje je sa svojim vršnjacima pecao sunčarke i drugu sitnu ribu, što i priliči najmanjim ribolovcima.
– Davno je to bilo, a tih 50-ih, pa i dijelom 60-ih godina nije bilo posebne ribolovne opreme, pogotovo ne u malim sredinama poput naše, ali snalazili smo se, „posudili“ smo od naših majki konac i zihericu, odlomili neki vrbov štap, nakopali gliste i na pecanje. Iako je tu bilo dosta, za današnje vrijeme, komičnih situacija, uspjeh u ribolovu nije izostao. Tada su naše vode bile pune ribe, a zagađivača, isušivanja i sličnih stvari nije bilo. Bili su to lijepi dani, no svatko jednom treba odrasti i krenuti dalje, tako i ja, a moje iduće odredište bila je upravo Virovitica gdje sam 1968. godine bio na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA. Nakon toga otišao sam doma, ali sam se 5 godina poslije vratio u Viroviticu gdje sam u tadašnjoj kasarni dobio zaposlenje mehaničara za topništvo. Kao i mnogi drugi, kada smo vidjeli da se početkom 90-ih počelo “kuhati”, napustio sam kasarnu, izvjesno vrijeme proveo u tvrtki “Virdžinija”, a potom se aktivno uključio i u Domovinski rat. Tada je trebalo ljudi sa iskustvom, a ja sam vojnu mehaniku i artiljeriju poznavao “u dušu”. Nakon Domovinskog rata otišao sam u mirovinu i u potpunosti se prepustio svojoj obitelji, prijateljima i naravno ribolovu – rekao je Ivan koji se prisjetio i početaka ribolovnih avantura u virovitičkom kraju.
– Predznanja za ribolov nije mi trebalo, a ni volja mi nije nedostajala, jedino što zbog obveza nisam do 1977. mogao ići na pecanje. Moj prvi susret s virovitičkim vodama bio je 9. virovitičkom ribnjaku gdje sam pecao sa svojim novim prijateljima. Zamijenio sam vrbov štap ljeskovim, u nekadašnjoj “Željezariji” u Virovitici kupio sam ponešto sitnog ribolovnog pribora i učlanio se u ŠRU “Ođenica” u kojoj sam i dan danas član. Prvi susret sa natjecanjem tehnikom lov ribe udicom na plovak uslijedilo je nešto kasnije, a održavalo se na jezeru Neteča u Detkovcu, gdje sam osvojio treće mjesto. Tada mi je jedan od naših najuspješnijih ribolovaca Josip Vojković ponudio da nastupim na ribolovnom prvenstvu Zajednice ribolovnih društava, a u tadašnjoj ekipi osim Josipa i mene bili su Krešo Smoljanić, Josip Lančič, njegov brat, sada na žalost pokojni Slavko Lančić i također pokojni Miroslav Buđak. Na tom prvenstvu koje se također održavalo na jezeru Neteča bili smo treći i kao takvi plasirali se na prvenstvo Zone koje se održavalo u Koprivnici gdje smo također bili treći i plasirali se na završnicu Kupa Hrvatske, također u Koprivnici. Na tom prvenstvu nastupili smo Josip Lančić, Josip Vojković i ja i zauzeli opet treće mjesto i plasman za prvenstvo tadašnje Jugoslavije koje je održano u Mostaru. Mislim da smo zauzeli 12. ili 13. mjesto s tim da je Josip Vojković osvojio jedno od prva tri mjesta u svom sektoru. Nakon tog našeg nastupa na prvenstvu tadašnje države, natjecateljski ribolov se pokrenuo i s njim su krenule i nove generacije ribiča, Branimir Resner, Stjepan Štribl, Tihomir Ištvanović, Mario Blažičević, kasnije i Dražen Jovanović, Edi Tudor… – prisjetio se Ivan Rakocija kojeg smo zamolili da nam približi pojam “natjecanje ribe udicom na plovak” koje je još uvijek jedno od najpopularnijih i najmasovnijih ribolovnih natjecanja.
– Lov ribe udicom na plovak je polazište, jer svi koji se prvi put susretnu s ribolovom najčešće pecaju štapom s obale i montiranim plovkom, olovom i udicom. No u današnje vrijeme ne lovi se vrbovim štapovima i jeftinim priborom nego posebnim priborom za sportska natjecanja koji, ukupno gledajući, zna koštati i do nekoliko desetaka tisuća kuna. Osim toga ribu valja i primamiti na mjesto na kojemu pecamo. Nekad se to činilo kruhom, brašnom i ostalim, a sada za to postoji specijalna hrana za primamljivanje ribe. Netko bi možda rekao da je to pretjerivanje, ali ta hrana je načinjena od raznih kombinacija hranjivih tvari koje u konačnici daju izuzetne mirise i okuse koji privlače ribe. Sasvim je izvjesno da to koristi svaki ribič na svom prostoru i najčešće ne izostaju dobri rezultati, osim kada zbog vremenskih ili nekih drugih neprilika riba „ne ide“ i svaki pokušaj većeg ulova je uzaludan. No sve je to normalno jer ne možemo utjecati baš na sve faktore, a i ne bi bilo zanimljivo da nije tako – rekao nam je ovaj prekaljeni ribolovac koji često posegne i za drugim ribolovnim tehnikama pa prevari pokojeg šarana, amura, štuku, soma i smuđa.
– I tih riba bilo je u čuvarici nebrojeno puta, no na žalost riblji fond je sve manji i manji, vremenske prilike su sve čudnije i čudnije, poput ovogodišnje suše koja je ispraznila riječna korita i u bijeg natjerala ribu, onu koja je imala sreće preživjeti tu katastrofu. No i u ovom slučaju moramo se prilagođavati i nadati se da će tvrtke poput Hrvatskih voda i ostalih imati znanja i mudrosti da spase što se spasit da. Mi ribolovci smo na tom putu spasa također neizostavni jer tko bolje poznaje ribu, vodu i okoliš bolje od nas koji u pravom smislu riječi živimo s tim. Namjera nam je da u tu akciju očuvanja prirode, ali i zdravog i korisnog sporta i prelijepe rekreativne aktivnosti uključimo što više mladih ljudi. No pokazalo se da to i nije tako jednostavno jer većina njih sadržaje radije traže u virtualnom, nego u stvarnom svijetu. Osobno mislim da je to jako pogrešno, no to je njihova stvar i stvar njihovih roditelja. Moji kolege ribolovci i ja smo u svakom slučaju na stalnoj dispoziciji i uvijek spremni za obučavanje mladih ribolovaca. Naša prirodna vrata su 24 sata otvorena za sve ljubitelje ribolova i prirode, a o tome koliko to može biti korisno za zdravlje, za mirnije živce i bolji tek, to znaju najbolje ribolovci koji neovisno radi li se o natjecanju ili rekreativnom pecanju, u torbi uvijek imaju neki sendvič, komad slanine ili kobasice, jer nitko ne smije ostati gladan, ni ribe, a ni mi ribolovci – rekao nam je kroz smijeh ovaj vrsni strojobravar i ribolovac koji uistinu može poslužiti za primjer kako se treba odnositi prema ribolovu, ribi, ali općenito i prema čovjeku i prirodi.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, privatni arhiv)