Umirovljeni profesor, odlikovani branitelj, medicinski tehničar, vlasnik tvrtke za catering, bivši policajac, brojni ugledni članovi zajednice i omiljeni obiteljski ljudi.
Što im je zajedničko? Svi “vole” malu djecu i svi oni “pali” su u posljednjih osam godina u mrežu lovaca na pedofile, operativaca Organizacije Stop pedofiliji.
Ovu grupu koja uz sjedište u Srbiji djeluje na području cijele regije – Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, danas slobodno možemo nazvati “Levijatanom za čudovišta našeg doba”.
Oni su noćna mora za one koji iskazuju mračne sklonosti prema djeci. Na društvenim mrežama sami se predstavljaju kao djevojčice i dječaci. Mjesecima se dopisuju s pedofilima i kad procijene da je pedofilu vrijeme “odzvonilo”, odnosno, da imaju dosta materijala za prijavu, prvo materijal podnesu policiji, a zatim i objave identitet osobe: imenom, prezimenom, mjestom u kojem živi na svojim stranicama na društvenim mrežama.
Posljedično, putem medija, ta objava odjekne u cijeloj regiji.
Oni se ne obaziru na GDPR, rasprave o javnom registru pedofila niti ih se može “zamoliti” da sadržaj iz nekog razloga ne objavljuju. Već punih osam godina Organizacija stvara svoja pravila. Otkrili su više od 100 pedofila na društvenim mrežama i srušili desetke stranica s dječjom pornografijom.
Srbija je bila prva zemlja u Europi, nakon SAD-a i Rusije na svjetskom nivou, koja je na ovaj način krenula u borbu protiv pedofila. Organizacija danas surađuje sa službama u svim zemljama u regiji, kao i sa cijelom vojskom ljudi koji ih prate putem društvenih mreža i drugih platformi.
Voditelj Kosta Nikolić za potrebe našeg serijala odlučio je s nama podijeliti iskustvo nastalo na temelju osam godina rada Organizacije koju je osnovao. Postavili smo mu brojna pitanja, a odgovorio je na ona koja neće ugroziti ni njega, ni druge članove Organizacije.
Kako su zapravo nastali Kosta Nikolić i Organizacija?
Kosta je produkt i odgovor na pošast predatora na mrežama. Mi smo odgovor na bolest koja je naša realnost. No, naša drustva nisu bila spremna na to, ne na ovakav intenzitet. Danas, u okviru naše Organizacije, uspješno funkcionira mreža suradnika iz cijele regije. Uostalom, mi nismo obojeni ni vjerski, ni nacionalno, ni ideološki. Važno nam je svako dijete i svaka žrtva.
U Organizaciji je oko dvadeset operativaca. Više ste puta spomenuli da je ovo zahtjevna služba u kojoj osim potresnog sadržaja primate i svakodnevne prijetnje. Je li se dogodilo da je neki operativac odustao?
Da, u prvih par godina našeg rada događalo se da su neki ljudi iz Organizacije otišli nakon prijetnji koje su nam bile upućene. Mahom se radilo o prijetnjama smrću. No, to je sve dio ove naše borbe. Mahom smo svi u Organizaciji na neki način obiteljski ljudi i zbog ove službe životi svih nas trpe. Svi mi vodimo dvostruki život i za to plaćamo cijenu.
Najviše trpi privatni život – u svakodnevnom životu se ne možemo izolirati od onog što radimo. Prijave na potencijalnu pedofiliju, manijake u realnom i digitalnom svijetu stalno nam pristižu. Dok se spremamo za posao, putujemo na sastanak, kad smo u krugu obitelji i prijatelja – poruke, materijal, prijetnje stalno pristižu.
No, toga smo svjesni od prvog dana, na to smo već navikli pa je i žrtva toga vrijedna.
Jedno od načela kojih se držite je anonimnost. Može li se anonimnošću graditi sustav povjerenja sa svima s kojima surađujete? Komunicirate li uopće “licem u lice”?
Svi smo anonimni, ne iz straha zbog nas samih, već zbog naših bližnjih i njihove sigurnosti. Komunikacija među nama operativcima je podignuta na najviši nivo, ne samo u digitalnom svijetu, već i realno. Rekao bih da je među svima uključenima u rad i suradnju s Organizacijom sustav povjerenja na jako visokom nivou.
Mi kao anonimci surađujemo s policijom, no naš rad prate i drugi profesionalci, ljudi s bogatim iskustvom na području zaštite djece, pa i neke države. Sve to jača povjerenje u naš rad, angažman, a onda dolazi i do rezultata.
Ljudi vam se javljaju u svako doba dana i noći, prijavljuju nove slučajeve, upozoravaju na pedofilski sadržaj, traže zaštitu. Što sve morate gledati i kako se nosite s time?
Ima zaista svašta – od mučnih snimki i fotografija, scena koje vas proganjaju i koje vas kao čovjeka jako pogode. Čovjek se ne može nikada naviknuti na nešto poput zabranjenog sadržaja s djecom. Predatori šalju i pornografski sadržaj s drugom malom djecom, dobivamo snimke od kojih se naježimo. Ne postoji gumb gdje se samo možete “isključiti”.
Na primjer, kod scena silovanja male djece. Ili prebijanja nemoćnog djeteta. Emocije su uvijek prisutne, svi smo mi ljudi (obiteljski ljudi). Tako da je teško biti imun na neke stvari, bez obzira koliko ste dugo aktivni u suzbijanju predatora i u ovoj vrsti preventive.
No, sad već imamo veće iskustvo. Šok, ljutnju i nemoć koja nas isprva dotakne brzo iskoristimo da pronađemo počinitelja i da ga privedemo pravdi. To nam je najveći motiv i najveća nagrada.
Osim što se kao diverzije dopisujete s pedofilima, pomažete i roditeljima čijoj su se djeci također javili predatori. Što se tada događa?
Kada su u tijeku prepiske prave djece s pedofilima, roditelji nas kontaktiraju i traže savjet. Potom se najčešće mi sami, inkognito, na roditeljev zahtjev, uključimo u komunikaciju i preuzmemo je.
Ponekad to traži desetine sati rada, no onaj tren kada prikupimo dovoljno dokaza i kada roditelje uputimo s tim dokazima u najbližu policijsku upravu, a predator bude uhapšen, to nam je najveća nagrada.
Trudimo se da svakom izađemo u susret, u okviru naših mogućnosti: dojave koje dobivamo od ljudi su svakakve, ima i vrlo uznemirujućih, a oni koji nam to šalju su u panici.
Inače, sama komunikacija s predatorima koje kao diverzije lovimo može trajati mjesecima. Oni ne odustaju.
Kosta i Organizacija su svojevrsni heroji u krugovima zaštitnika djece. Surađujete danas s policijom, odvjetnicima, udrugama, centrima za djecu, medijima. Čini li vas ponosnima podrška koju imate u javnosti, iako ste i sami svojevrsna “siva zona” – stvarate i slijedite vlastita pravila?
Gledam na to, kao i svi mi u Organizaciji, da smo zajedno u ovom poslu. Mi, službe, mediji. Suradnja s medijima je poželjna i neophodna jer nam je svima cilj obavijestiti javnost o potencijalnim opasnostima po djecu i alarmirati nadležne. Popularnost nam ne imponira na onaj način na koji imponira drugima – javnu hvalu nakon novog slučaja vidimo kao potvrdu svim našim suradnicima da smo zajedno još jednom uspjeli i učinili pravu stvar.
Mnogo puta slučaj pedofila “padne na sudu” jer se dopisivao s lažnim profilom, diverzijom, odnosno, nije bilo “stvarne žrtve”. Frustrira li vas to, budući da ste se mjesecima dopisivali, skupljali dokaze i sve prijavili službama?
Mi ne možemo mijenjati zakone – na državama je da to učine, da ozbiljnije shvate da je ovo što mi radimo zaista odgovor na jednu bolest naših društava, bolest koja neće nestati.
Predatori koji vrebaju na društvenim mrežama znaju biti predatori i u realnom svijetu. Nakon naše prijave policija prilikom krim istrage zna otkriti i prave, žive žrtve pedofila koji nam se javljao.
To su bolesni umovi koje je teško zamisliti, to su opasni umovi i opasni ljudi koji su spremni na sve. Nude djeci susrete, spolne odnose, prijete im, šalju gadosti. Ne odustaju.
U istočnim zemljama dječja pornografija danas je unosan biznis. Na društvenim mrežama dnevno se otvori desetak novih stranica koje nude takav sadržaj i koje gotovo nitko ne kontrolira.
Moramo biti svjesni da su predatori tu, oko naše djece. Da često vrebaju iz svih kuteva. Realnih i digitalnih. No, i mi smo tu. Zato idemo dalje.
Svjesni smo da ovo ne možemo zaustaviti, ali možemo umanjiti.
Kako? Tko sve može pomoći?
Svi možemo pomoći i svi se možemo boriti na svoj način. Možemo usporiti širenje pedofilske agende, jer ljude održavamo budnima preko grupa, stranica, medija.
Putem zakona mogu se osigurati veće kazne za predatore i osmisliti kvalitetniji sustav zaštite djece u realnom i digitalnom prostoru od ove opasnosti.
Što se nas tiče, cilj je budućim generacijama, onima koji će nas zamijeniti, ostaviti ovaj model borbe. Već je i objava identiteta predatora dovoljna da se njegova okolina probudi i drži ga na oku, ako već ne dođe do suda. U vremenu koja su pred nama, ovaj je vid borbe neophodan.
Što biste poručili svima koji vam vjeruju, ali i onima koji nemaju dobre namjere? Zamjerili ste se mnogima, a mnogima ćete to tek učiniti. Trebaju li se bojati i dalje?
Svima koji od nas očekuju pomoć i podršku poručujem: tu smo. Onima koji žele da ne uspijemo i da nas nema, kažem: to se neće dogoditi. Nećemo nikad odustati od borbe protiv pedofilije, pedofili zbog nas nikad neće moći mirno spavati.
A predatorima koji pišu djeci na mrežama poručujem: dobro razmislite s kim se zapravo dopisujete. S pravim djetetom ili možda s nekim od nas? Ako se dopisujete s našom diverzijom, potrudit ćemo se da vam zagorčamo život. Svaka riječ se bilježi, fotografija, snimak.
Sve se skuplja kao dokaz koji će završiti kod nadležnih. Nakon toga, slijedi vam javna objava u svim sferama. Svi će znati tko ste.
Ako vam i to nije dovoljno, i dalje se želite dopisivati s djetetom, slati mu gadosti, svoje spolne organe i svoje fotografije, onda vam kažem samo jedno: samo naprijed! I dobro stavite prst na čelo ispred kamere prije nego kliknete: “pošalji”.
(www.icv.hr, Marija Lovrenc, foto: Organizacija Stop pedofiliji)
Članak je objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije u serijalu: “Pedofilija – bolest društva koja raste, a lijek se ne nazire” .