Sumornog, hladnog i maglovitog jutra, 31.10. 1991.godine, postrojbe HV i MUP-a RH, među kojima je glavna snaga bila 127. brigada HV iz Virovitice s pridodanom namjenskom satnijom Policijske stanice Virovitica i satnijom dragovoljaca iz Koprivnice, uz topničku potporu 19. mješovito protuoklopno topničkog diviziona HV iz Virovitice, krenule su u operaciju oslobađanje Bilogore i uspješno je okončale 04. studenog. No treba prije svega reći da do nje ne bi došlo da ranije nisu uspješno provedene akcije oslobađanja vojarni diljem Hrvatske pa tako i u Virovitici. U tom kontekstu posebno je važna i akcija oslobađanja bilogorskog sela Jasenaš, provedena 02. rujna 91. jer je ona pokazala što Virovitičani mogu.
Stoga je tadašnji vojni vrh procijenio da se može i treba početi poduzimati protuofenzive, gdje je to moguće, kako bi se rasteretila najteža bojišta, posebice istočno Slavonsko, na širem području Vukovara, gdje je JNA uputila najjaču grupaciju oklopno-mehaniziranih snaga. Primarni cilj na prostoru Zapadne Slavonije bio je spriječiti spajanje bilogorskih pobunjenika, pripadnika tzv. 28.divizije sa snagama 5. korpusa tzv. JNA iz Banja Luke, koje su imale krajnji zajednički cilj, presjeći Podravsku magistralu i izbiti do rijeke Drave (Direktiva 1. Vojne oblasti JNA 5-tom Korpusu od 19.9.1991.godine.). Uzimajući u obzir sve spomenuto, za prvo protu-ofenzivno djelovanje odabrano je područje Bilogore. Operaciji je isplanirana u zapovjedništvu tadašnje Operativne zone Bjelovar i Zapovjednom mjestu u Grubišnom Polju te joj je dodijeljen kodni naziv „Otkos 10“.
Linija bojišnice, koju je tada držala 127. brigada HV, protezala se, krećući od spoja sa 136. brigadom HV Slatina kod sela Mačkovac, na istoku, preko područja ispred sela Levinovac, zatim sela Babina Gora, sela Jasenaša, Virovitičkih ribnjaka, rubnog dijela poligona Gakovo do obronaka Bilogore ispred sela Vukosavljevica i Turnašica, na zapadu. Na spomenutom dijelu relativno duge bojišnice, odnosno zoni odgovornosti 127. brigade HV, napad je krenuo iz tri smjera.
Glavni smjer napada kretao je s Virovitičkih ribnjaka prema selu Lončarici, s krajnjim ciljem oslobađanja državne ceste Virovitica-Grubišno Polje i šireg područja. Na tom smjeru je napadala „A“ satnija ojačana s dva BOV-a (jedan s protuzračnim topovima 20mm i jedan s maljutkama), a drugog dana borbe još je ojačana s tenkom T-55, iz sastava tek formiranog tenkovskog voda 127. brigade HV. Za zaposjedanje oslobođenog prostora korištena je 1. satnija 1.bojne, dok se u pričuvi nalazila 2. satnija 1. bojne. Tim snagama je zapovijedao Renato Romić.
Pomoćni smjerovi napada kretali su iz sela Vukosavljevica prema selu Sibenik te iz sela Špišić Bukovica prema poligonu JNA Gakovo i selu Topolovica. Na tim smjerovima su napadale: 3. satnija 1.bojne, Dragovoljačka satnija iz Koprivnice, 2. satnija 2. bojne, 4. satnija 1. bojne i namjenska satnija Policijske stanice Virovitica. Kao ojačanje ove snage su imale također dva BOV-a te bitnicu minobacaća 82 milimetra i od drugog dana borbe u pričuvi 2 tenka T -55. Koordinator ovih snaga bio je Zvonko Smudić. Svim snagama 127. brigade HV zapovijedao je Đuro Dečak, a operativno – taktički sa njima je koordinirao Marko Krstanović.
Topničku potporu pružali su 19. mješoviti protuoklopni topnički divizion HV iz Virovitice pod zapovjedništvom Miodraga Hokmana i brigadna topnička skupina MB 120 i VBR 132mm, a ostale snage 127. brigade HV na crti Levinovac- Babina Gora-Jasenaš (2. i 3. bojna) fingirale su napad. Otpor neprijateljskih snaga s dobro utvrđenih linija i topničkih položaja iz dubine bio je žestok ( posebice topništva s poligona JNA Gakovo), minske zapreke i planski eksplozivom oštećene prometnice ograničavale su korištenje motornih vozila, a drugog dana borbe neprijatelj je koristio i zrakoplovstvo. Unatoč tome uslijed siline napada hrvatskih snaga i velikog truda inženjerije u saniranju prometnih pravaca i deminiranju istih otpor neprijatelja je krajem drugog dana počeo osjetno slabiti i pristupio je izvlačenju u smjeru Papuka. Nakon tri dana teških borbi, virovitičke snage su ostvarile sve postavljene zadatke i spojile se sa snagama iz Grubišnog Polja i Specijalnom jedinicom MUP-a, „Omege“ te je operacija nakon potpunog slamanja i bijega neprijateljskih snaga završena 4. studenog. Hrvatski vojnici i policajci tada su oslobodili preko 300 kvadratnih kilometara vojnički vrlo zahtjevnog teritorija.
Postignuto je sljedeće: deblokirana je državna cesta između Grubišnog Polja i Virovitice sa čime je Istočna Slavonija dobila još jedan siguran pravac za prometovanje prema Zagrebu i ostatku Hrvatske, oslobođen je vojni poligon „Gakovo“ i velik broj do tada okupiranih sela, branitelji Grubišnog Polja i Daruvara odbacili su neprijateljske snage iz svojih predgrađa oslobodivši također veći broj sela u svojoj zoni djelovanja te su stvorene svekolike vojničke pretpostavke za daljnje oslobađanje Zapadne Slavonije.
U operaciji «Otkos 10» u napadnom djelovanju sudjelovalo je, prema dostupnim podacima, 2847 branitelja (vojnika i policajaca) i to pripadnika sljedećih postrojbi: 127. brigade HV, 19. MPOTD Virovitica, SP PU Bjelovar “Omega“, 52. samostalnog bataljuna Daruvar, 57. samostalnog bataljuna Grubišno Polje, Odreda narodne zaštite Grubišno Polje, Tenkovskog voda i ID satnije 105. brigade HV, namjenske satnije Policijske stanice Virovitica, namjenske satnija Policijske stanice Grubišno Polje, Koprivničke satnije dragovoljaca i inženjerijska satnija iz Čakovca. Nažalost, u borbama je 5 branitelja poginulo, a više desetaka je ranjeno. Virovitička 127. brigada imala je jednog poginulog i to Marijana Derežića, pripadnika „A satnije“, koji je poginuo u probijanju neprijateljske linije kod sela Lončarice, dok joj je pridodana satnija dragovoljaca iz Koprivnice također imala jednog poginulog i to Željka Kuzminskog, koji je poginuo nedaleko sela Sibenik.
Dio pripadnika „A“ satnije po završetku operacije ispred tenka T-55.
Kako bi se prikazao značaj ove operacije u širem smislu svakako treba podsjetiti i na neka važna događanja prije i u to vrijeme. Naime, od kolovoza 1990. godine, kada je počela oružana pobuna velikog dijela hrvatskih Srba protiv novo uspostavljene samostalne Republike Hrvatske te tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, kada je otpočela otvorena agresija JNA i paravojnih četničkih snaga iz bivših Jugoslavenskih Republika Srbije, Crne Gore i BiH na Republiku Hrvatsku, hrvatski branitelji, unatoč grčevitoj i nadljudskoj borbi bili su u defanzivi i uz velike žrtve jedva su uspijevali zaustavljati napredovanje agresora.
No uspjeh ove vojno-redarstvene operacije tada je zasigurno prekinuo taj trend, odnosno, takvo krajnje nepovoljno odvijane situacije po opstanak RH i njezina veličina je, uz sve spomenute učinke, svakako bila i u podizanja borbenog morala OS RH.
Svim sudionicima ove prve i iznimno značajne vojno redarstvene operacije u Domovinskom ratu čestitamo dvadeset i devetu obljetnicu njene uspješne provedbe, a svim poginulim i umrlim sudionicima izražavamo vječnu hvalu i slavu.
(hcz-virovitica.hr)
