Hrabri pustolov iz orahovačkog prigradskog naselja Donja Pištana, Zdenko Nađ, i dalje putuje na ležećem biciklu prema Iranu i Teheranu. Od početka vožnje prošlo je 114 dana, a u nogama mu je već 1952 kilometra. Trenutno prolazi kroz Tursku i ono što je najvažnije da je široki osmijeh i dalje na licu, što znači da je dobro i da ide prema cilju.
Kao i na svakom svom putovanju, Zdenko se svojim prijateljima javlja putem objava na svom Facebook profilu pod specifičnim nazivom ”Bok ja sam Zdenko” gdje je ovoga puta opisao svoje najnovije dojmove.
– Bok ljudi, ponekad se pitam kako vas se pokraj ovako lošeg online PR-a i još lošije gramatike (u kombinaciji s nepismenošću) uspjelo skupiti dvije tisuće što je deset puta više ljudi nego što živi u mom selu. Zbilja ne znam što bi rekao osim – hvala! Tko uopće želi vidjeti kako izgleda zakrivljeno drveće u Turskoj ili namotana crijeva oko iznutrica koja se peku na ražnju, potom dobro začine i serviraju u četvrt kruha. Kad bolje razmislim – crijeva možete pronaći u galeriji. S radom na ovom tekstu krenuo sam sinoć sjedeći u stanu svoga prijatelja u Izmiru. Jučerašnjim odlaskom u hamam – tradicionalno kupalište, zaokružio sam svoj petodnevni boravak u milijunskom gradu na rubu Egejskog mora, koji se popeo na vrh metropola kojima se u budućnosti želim ponovno vratiti u posjet. Zahvaljujući činjenici da sam od Plovdiva do Izmira gotovo svakodnevno pedalirao, ali i svome prijatelju Doruku, kojega sam prije dvije godine upoznao u Srbiji na projektu za mlade, otvorila mi se mogućnost da tricikl spremim u podrum zgrade u kojoj Doruk živi i opušteno krenem u istraživanje ovog dijela svijeta i cijele lepeze mogućnosti koja se protezala od upoznavanja s povijesti grada do uživanja u tradicionalnoj glazbi i plesu, ali i šarolikoj gastronomskoj ponudi – započeo je Zdenko te najavio novi dio svog putovanja.
– Priznajem, nakon pet dana hodanja, razgovora i jedenja, koji su se svakodnevno kao guma bicikla ciklički ponavljali, iako sam bez pedaliranja i dalje osjećam određeni umor, umor za koji bi često rekao da je posljedica neprestanog razmišljanja koje nikako ne mogu zaustaviti, a koje mi često ne donose ništa dobro. Pred pragom trećeg tjedan boravka u Turskoj iza sebe, osim podosta kilometara, ostavljam veliki broj vrlo lijepih događaja od kojih ću kao i uvijek izdvojiti susrete s ljudima na cesti koji su istinsko bogatstvo projekta tri kotača sreće. Osim posjete Troji i spavanju u džamiji imao sam prilike biti gost u seoskoj školi mjesta Deliktaš u kojoj sam prisustvovao igranju ping ponga i poprilično zanimljivom razgovoru s djecom i učiteljima koji su me nakratko učinili pravom putničkom zvijezdom. U posljednjih petnaest dana na cesti, osim pasa lutalica koji bi me rijetko kad napali, a još rjeđe ukrali sandalu dok spavam, društvo mi je često pravio jak vjetar koji me ponekad zaustavljao u kretanju, ali se češće iz nekog razloga okretao u moju korist te me gurao da brže stižem do svojih odredišta koji su se često bili na samoj obali mora kao što je grad Izmir. U njima bi ponekad našao dobro mjesto za odmor, ponekad bi napravio pravu glupost i kampirao na mjestu gdje se uz pse okupljaju vrlo bučni i radoznali ljudi. Na kraju, osim nekoliko uzastopnih dana bez kvalitetnog sna i ukradene sandale i čarape koje sam oko 4 ujutro uspio spasiti, srećom nisam imao većih problema. Moj nadolazeći plan uključuje spuštanje prema jugu u smjeru Bodruma iza kojeg slijedi ulazak u unutrašnjost Turske te vožnja u smjeru Gaziantepa u kojemu bi prema nekom okvirnom planu trebao biti sredinom studenog jer sam se prijavio za dvomjesečni program volontiranja koji je još uvijek u nekom neriješenom statusu zbog vize, a koja me ograničava na 90 dana boravka unutar zemlje– napisao je Zdenko te na kraju uputio i riječi zahvale svima koji ga prate pa tako i medijima.
– Svima vam se još jednom zahvaljujem što pratite i podržavate putovanje i projekt tri kotača sreće kroz pozitivne komentare i donacije. Idemo dalje– rekao je Zdenko.
(www.icv.hr, vg)