U novom izdanju emisije Njena priča svoj životni put s nama je podijelila Marijana Strija, dugogodišnja profesorica tjelesne i zdravstvene kulture te voditeljica školskog sportskog društva Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, a široj javnosti u sjećanju je i njezina duga rukometna karijera.
Kako je istaknula u našoj emisiji, rukometom se počela baviti s 13 godina, a ta ljubav trajala je dugih 30 godina.
– Ljubav prema rukometu prenio mi je tadašnji trener Drvodjelca, Eduard Šolc davne 1969. godine, a on mi je ujedno bio i učitelj tjelesne i zdravstvene kulture u školi. Zanimljivo je da me tadašnji profesor nije izabrao u ekipu, sama sam se prijavila, djevojke koje su bile izabrane postupno su odustajale od sporta, a ja sam u rukometu ostala dugih 30 godina- započela je svoju priču Marijana i nastavila.
– Način igranja bio je dosta drugačiji nego što je danas, a jedan od razloga zasigurno su bili i financijski uvjeti. Igralo se vani na betonskom igralištu, znalo je biti kiše i snijega prije treninga i utakmica, tako da smo većinu puta morali pomesti igralište prije nego krenemo s treningom ili utakmicom. Tko je bio malo „ozbiljniji“, odnosno nešto bolji u odnosu na druge, dobio je patike koje su pristigle iz Italije, a to je za nas bila velika stvar. Sjećam se i susreta kojeg smo odigrale u Koprivnici protiv Podravke koja je tada bila jedna od najboljih ekipa, ako ne i najbolja i gdje smo pobijedili 7:6. Postigla sam tada pobjednički pogodak što mi je bilo izuzetno drago budući da sam tada bila mlada igračica, početnica u ekipi, a isto tako sjećam se i pionirskog prvenstva tadašnje Jugoslavije, prvog i jedinog, na kojem smo osvojili prvo mjesto i gdje sam bila najbolji strijelac- dodala je Marijana.
Marijana je nakon toga i dalje igrala za prvu ekipu, a nakon upisane Gimnazije odlučila se za transfer u zagrebačku Lokomotivu koji nije uspio od prve, no to je učinila godinu dana kasnije kada je upisala fakultet za Fizičku kulturu i tamo je ostala deset godina.
– Bio je to lijep period života. Istovremeno sam igrala, studirala, a kasnije i završila fakultet. Lokomotiva tada nije bila u samom vrhu, bilo je puno jačih ekipa, poput onih iz Beograda, tako da smo se „vrtjeli“ oko 4. ili 5. mjesta. Po završetku fakulteta odlučila sam se za Italiju gdje sam bila tri godine, a tada je sve krenulo nekim drugim tokom. Vratila sam se u Zagreb, rodila sam dijete, a povratak u Viroviticu dogodio se s 38 godina bez namjere da se vratim rukometu. Ipak, nakon razgovora s tadašnjim trenerom Želimirom Holerom dala sam se nagovoriti i odlučila sam ponovo zaigrati iako to nije bilo jednostavno s 38 godina i djetetom, pogotovo u ekipi s djevojčicama između 15 i 20 godina. Pokazalo se ipak da uz zdrav način života i u tim godinama mogu dati puno, a u naredne četiri godine svake smo napredovali u rang više te smo uspjele doći do 1. lige što je bio prekrasan uspjeh. Moram svakako spomenuti i doprinos tadašnje ukrajinske reprezentativke Elene Nemaškalo, koja je, zajedno sa svima nama, vratila virovitički rukomet u sam vrh nakon 1972. godine- kaže Marijana.
1994. godine Marijana se odlučila za igračku mirovinu u 44 godini što je, kako nam kaže, za nju barem osobni rekord, ako ne i malo širi. Poslovne, ali i druge obaveze su postajale sve ozbiljnije, treninzi sve intenzivniji, no kako kaže, preporučila bi to svakome. Svakako valja napomenuti kako je Marijana u istom klubu bila igračica, trenerica i predsjednica, no kako kaže s vremenom nije mogla odgovoriti na sve izazove koji su bili pred njom.
Osim igračke karijere, Marijana je bila izuzetno uspješna i na poslovnom planu.
– 25 godina radila sam u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju kao profesorica tjelesne i zdravstvene kulture, a kroz taj posao bavila sam se i sportskim klubom koji kao takav postoji u svakoj školi. Ta djeca se isto mogu baviti sportom na svom nivou i uvijek smo sudjelovali na međužupanijskim susretima ili nekim individualnim susretima na koje smo bili pozivani. Nakon nekog vremena Hrvatski školski sportski savez to je uvrstio u svoj godišnji raspored te se zadnjih 10.tak godina održava državno prvenstvo u sportu za učenike s teškoćama u razvoju u Poreču, a na istima smo bili dosta uspješni- rekla nam je Marijana i zaključila.
– I dalje sam na neki način aktivna u sportu, budući da vodim grupu Rekreacija za žene u Suhopolju te ovim putem pozivam sve žene da nam se priključe, a treninzi su ponedjeljkom, srijedom i petkom u Suhopolju. Cijeli svoj život sam uživala u sportu i poslu koji radim. Sport je zakon i stoga je moja poruka mladima da se bave sportom. Ponekad to nije lako, uskladiti sve obaveze, no sve se može povezati. Ja sam u tome uspjela i imam samo prekrasne uspomene- zaključila je.
(www.icv.hr)