Ono što vam skromni i samozatajni spašavatelji službe HGSS nikad neće reći, ali hoće mediji je tužna činjenica da se većina spašenih neće sjetiti zahvaliti volonterima koji su po njih došli u bilo koje doba dana ili noći, koji su ih našli, zaštitili, a ponekad i satima nosili po teškom i nepristupačnom terenu.
Od djetinjstva nas uče da je „hvala“ jedna od četiri zlatnih riječi, a odrasli znaju da je ona riječ i koja grije dušu, kad je teško, ali ujedno i govori o veličini čovjeka koji zahvaljuje i koji je prepoznao važnost učinjenog.
Zato rado prenosimo jedno javno „hvala“ koje nam je stiglo na adresu redakcije. Upućeno je HGSS-u, stanici u Orahovici, konkretno, svim volonterima koji su u petak, 18. studenog, pomogli starijem bračnom paru koji se izgubio na cesti u šumi na Papuku.
Kako nam je ispričao Antun Merlo (78), inače iz Zadra, on i supruga Nedjeljka Frank (76) odlučili su Dan sjećanja iskoristiti za pohod voćinskoj crkvi i Svetištu Gospe Voćinske.
– Nakon svetišta željeli smo se automobilom provesti kroz šumu i doći do Petrovog vrha na Papuku. Vozili smo se, došli do nekog raskrižja, nastavili, kad je odjednom kotač automobila zapeo u rupu. Koliko god pokušavali, automobil nismo mogli ni pomaknuti. Odlučili smo pozvati pomoć. No, signala nije bilo – prisjetio se Antun početka šetnje po šumi u potrazi za mjestom s kojeg će moći pozvati neku od hitnih službi.
Iako su ga jako boljele noge, kaže, nije htio ostaviti suprugu samu da šeta po šumi, pa su zajedno tražili uzvisine s kojih bi mogli nazvati pomoć.
Vrijeme je prolazilo. Već je počeo padati mrak. Dvoje umirovljenika strepilo je što će biti ako ne uspiju nikoga nazvati. Odlučili su se na najsigurniju varijantu – držati se ceste i njom krenuti, dok ne uhvate signal.
Konačno, na jednom mjestu pojavile su se željene dvije crtice na ekranu, pa su opet nazvali 112. Ovaj put dobili su operatera i saznali da ubrzo netko kreće po njih. Odahnuli su kad su vidjeli svjetla vozila HGSS-a i volontere koji su ih dočekali s toplom riječi. Sati brige nestali su u trenu, kad se prvi volonter nasmiješio, kaže nam Antun.
-Našli su nas na cesti kojom smo išli. Bili su jako ljubazni i srdačni. Želim im javno zahvaliti jer su nas prvo smirili i pomogli nam. Otišli smo do automobila zajedno, izvukli su ga iz rupe, a onda nam pokazali put do Voćina. Danas smo u toplicama, u Daruvaru, pričamo o tome što nam se dogodilo i želimo svima reći koliko nam je značila njihova pomoć. Želimo da znaju koliko smo im na tome zahvalni – poručuje umirovljenik Antun Merlo.
(www.icv.hr, mlo, foto: ilustracija, HGSS Orahovica)