Hrvatsko planinarsko društvo “Papuk” iz Virovitice, koje broji 250 članova, u svojim redovima ima i najmlađu planinarku koja je obišla svih 35 kontrolnih točaka Slavonskog planinarskog puta i time stekla značku SPP. Radi se o 280 kilometara prijeđenog puta etapno kroz dvije godine, a jedna od šestoro planinara HPD-a Papuk koja je napravila taj podvig je 12-godišnja planinarka Rahela Kolar iz Virovitice, učenica 6. razreda OŠ Vladimira Nazora. Osim toga Rahela je dobila i Posebno priznanje Upravnog odbora Udruge Planinarskih udruga Slavonije kao najmlađa planinarka koja je izvršila obilazak SPP s 12 godina te ovjerila dnevnik i zaslužila značku br. 3225.
Hvalevrijedan podvig ove male planinarke željeli smo zabilježiti okom kamere i vrhom pera pa smo posjetili obitelj Kolar, Rahelu te njezinu majku Tanju, oca Dubravka i brata Davorina.
Radi se, naime, o rekreativno-sportskoj obitelji. Majka je bila rukometašica, otac nogometaš, a Rahelin brat trenira rukomet za RK Virovitica.
Glavni koordinator sportskih aktivnosti je majka Tanja, inače djelatnica Tehničke škole u Virovitici koja nam je odmah otkrila tajnu sportskog duha u obitelji.
– I suprug i ja smo „ovisnici“ o sportu i rekreaciji, ljubitelji prirode i zdravog života. Osim planinarskog hodanja, tu je još i vožnja biciklom i obvezna teretana. Držim da je zdravi život vrlo važan za čovjeka, neovisno radi li se o mališanima ili odraslim ljudima. Rekreacija pak ne poznaje dobne granice pa je vrlo važna i za umirovljenike. Planinarsko društvo „Papuk“ upravo je mjesto gdje se sve tri generacije mogu spojiti u jednu grupu koja ima zajednički interes i u konačnici i zajedničko zadovoljstvo, jer ne radi se samo o sportu i rekreaciji nego i uživanju u prekrasnoj prirodi i na svježem zraku – tekla nam je Tanja koja je, kao i njezin suprug Dubravko, nositelj značke SPP i planinarski vodič osposobljena za terene u cijeloj Hrvatskoj.
– Razlika između planinarstva i alpinizma je velika. Što se tiče načina hodanja i penjanja, kao i opreme, staze, znanja i drugih važnih stvari. U ovom slučaju zadržati ćemo se na planinarenju koje je kombinirao hodanje po ravnom terenu, te našim brežuljcima i brdima na za to namjenskim stazama Slavonskog gorja. To nam je svima ipak najdraže, a u toj nakani prvo mi se pridružio suprug, pa onda i kćer Rahela. Tako funkcioniramo već tri godine, a iza nas je puno prijeđenih kilometara, tisuće fotografija, lijepa druženja i iznad svega prekrasna priroda – rekla nam je Tanja Kolar kojoj je od sveg nabrojanog ipak najmilije što je njenim putem odlučila krenuti i kćer Rahela koja nam je otkrila kako je sve to počelo.
– Priznajem da me ispočetka to baš i nije interesiralo. Štoviše bilo mi je dosadno i mislila sam, čemu uopće služi pješačenje i penjanje, bez veze. No vrlo ubrzo je to „bezvezno“ pješačenje dobilo smisao. Svaki put sam prelazila sve više kilometara sa sve manje napora. Razlog tome je što više nisam razmišljala i bila opterećena samim hodanjem nego je ono postalo rutina, a svoju pozornost mogla sam usmjeriti na druge stvari, poput promatranja prirode, fotografiranja, ugodnog razgovora sa ostalim planinarima, šalama, druženju, dakle kompletnim poimanjem planinarstva, u ovom slučaju rekreativnog – otkrila nam je Rahela koja nam je na uvid dala i neophodnu opremu za planinarenje.
– Najvažniji dio je posebna obuća, odnosno gojzerice, tu su i pripadajuće hlače, trenerke, košulje, majice i za hladnije vrijeme i kaputi, kape, rukavice, sve smješteno u planinarski ranac u kojemu, osim rezervne odjeće i obuće, uvijek mora biti mjesta i za neophodne stvari: vodu, priručna sredstva i naravno za slatkiše bez kojih nikud ne idem. Nema ništa ljepšeg nego doći na odredište, odlomiti komad neke fine čokolade i s vrha nekog brda promatrati prirodu. Iz šale to nazivam „slatki pogled na Slavoniju“ – nasmijala se Rahela koja je poput njenih vršnjaka ima iste zanimacije, odlična je učenica, ali po pitanju planinarstva jedna je od rijetkih, ne samo u školi, nego i u Virovitici, naravno kada je riječ o osnovnoškolskom uzrastu, što nam je na svoj način i prokomentirala.
– Žao mi je što samnom u planinarskom društvu nisu i moji vršnjaci, bilo bi puno zabavnije. Poneki put su me pitali da im ispričam kako sve to ide i na kraju su mi rekli: “Baš je fora“, no nismo se makli dalje od toga. Reklo bi se da me podržavaju, ali da su im ipak draži njihovi hobiji – rekla je Rahela, a to je prokomentirala i mama Tanja.
– Ulogu u tome u prvom redu ima obitelj koja svojim primjerom pokazuje djetetu što je dobro za njega. Naravno djeca ne mogu bez pratnje u planinarenje, a najbolja pratnja su ipak roditelji ili barem jedan od roditelja koji će zasigurno najbolje brinuti o svom djetetu. I općenito gledano na planinarenje nikad ne krećite sami. Najbolje je ići u grupi, a najmanje dvoje-troje ljudi. Ipak radi se o velikim kilometražama, raznim terenima i često vremenskim nepodopštinama. Bolje je da vas na hodanju ima više – poučila nas je Tanja kojoj je osim Rahele, pratnja i njezin suprug Dubravko koji je u šali rekao, da je htio ne htio ipak morao postati planinar.
– S obzirom da sam rodom iz Đulovca koji je ipak brdovitiji dio nego Virovitica i što sam aktivno igrao nogomet i imam kondicije, planinarenje i hodanje za mene nisu bili nikakav izazov, kao da hodam do trgovine. No upoznavši ljude u HPD-u Papuk, afinitete tih ljudi, njihova htjenja i napose zadovoljstvo, „preko noći“ sam postao dio tog dobrog društva i veselim se svakom izletu, kao i svakom individualnom planinarenju sa svojom obitelji. Kao i supruga Tanja, i ja sam sportski tip i zaljubljenik u rekreaciju i prirodu, a usto se volim i družiti. U Slavoniji, pa i u drugim dijelovima Hrvatske imamo lijepih terena i šteta je ne obići ih i ne vidjeti tu našu prirodnu raskoš – rekao nam je Dubravko koji se osim planinarenja i biciklizma, bavi i ribolovom kao član ŠRU „Ođenica“ iz Virovitice, a inače je djelatnik jedne privatne tvrtke na području općine Pitomača.
Četvrti član obitelji, sin Davorin (16) nije puno komentirao jer je za njega rukomet ipak „prva sporedna stvar u životu“, a mi znamo koliko je odricanja potrebno da budeš dobar sportaš i dobar učenik pa ga nismo ni gnjavili previše.
O obitelj Kolar dala nam je „materijala“ za razmišljati. O tome kako se odnosimo prema svom zdravlju i prirodi, kako koristimo svoje slobodno vrijeme i koliko se družimo. Kad bolje razmislimo dolazimo do poraznih rezultata, pa smo njihov savjet primili „objeručke“ i obećali im da ćemo prvi put kad ih vidimo, pristupiti toj veseloj družini i krenuti s njima u neki od njihovih pohoda, a nadam se da će nam se u toj nakani pridružiti i drugi naši građani.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)