U svom jedinstvenom spisu, u svojoj oporuci, sveti Franjo Asiški govori o presudnom trenutku svoga života – obraćenju. Nije riječ o svakodnevnoj oporuci. O oporuci koju ljudi redovito ostavljaju i čiji je sadržaj materijalno nasljedstvo, bankovne knjižice, imanja, stan, automobili… Oko ostavštine i oporuka često nastaju teški sukobi.
Pitamo li se što bismo mi ostavili? Što ćemo ostaviti? Kakva će naša oporuka na koncu naših života biti? Imamo li kakvu autentičnu poruku za svoje bližnje? Sveti Franjo svojoj braći u godini svoje smrti, 1226., ostavlja posljednje svjedočanstvo života. I tu progovara o vrhuncu svoga obraćenja. Za njega, za taj svoj životni put kaže da mu je sam Gospodin pokazao što treba činiti, nitko drugi. Bog mu je na put stavio gubavce, one koje je prezirao.
Sav put od onog glavnog pitanja: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj!, preko iskustva Isusova križa da popravi crkvu, onoga uvida da: Ljubav nije ljubljena, preko onih riječi iz evanđelja da sve treba ostaviti i biti putujući siromašni propovjednik, sve to još nije vrhunac obraćenja. Onog trenutka kada sveti Franjo susreće gubavca i ne može ga zaobići, kada kaže da mu gubavci, oni koji su mu do tada bili mrski, odvratni, od kojih je bježao, da su mu postali dragi i privlačni; onda kada u prezrenima prepoznaje lice samog Gospodina Isusa, on može kazati da napušta svijet i svoje uobičajeno ponašanje, naviknuto svjetovno vladanje. On se počinje vladati prema evanđelju, ponajviše u odnosu na ono što mu je mrsko, neprijateljsko, što treba izbjegavati. On ostaje u svijetu, ali ponaša se drukčije, evanđeoski, obraćenički, počinje stvarno i radikalno nasljedovati Isusa Krista.
U tome duhu i mi danas možemo reći da Isus i od nas traži obraćenje. Bog kojeg Isus objavljuje i u kojeg vjerujemo želi našu duboku promjenu, promjenu mišljenja, promjenu pogleda na sebe, život, bližnje i druge ljude. Franjo mijenja svoj pogled, svoje oči, svoje ogledalo duše. Promijenio je svoj požudnički pogled za novcem, za ženama, za vlašću, za vladanjem nad drugima. Franjo mijenja svoj pogled prema stvarima, prema svim stvorenjima. On postaje čovjek iskrena pogleda, pogleda ljubavi.
To je malo gorušičino zrno, kvasac, svjetlo naših staza u središtu svijeta, u srcu Crkve, u konkretnoj svakodnevici. Franjo je jedan od najvećih kršćana, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti čovječanstva. Od srednjeg vijeka do danas.
Franjo je promijenio svoj pogled, ali i pogled Crkve, srednjeg vijeka, kršćana, pogled ljudi uopće. To je najteže u obraćanju. Radikalno promijeniti pogled, dakle dušu i nutrinu prema svima koje se prezire: od gubavaca do krivovjernika. Franjina oporuka glasi: „Najvažnije je u nasljedovanju Isusova evanđelja ono obraćenje po kojem se djelotvorno počinje ljubiti sve ono i sve one koji po uobičajenom mišljenju treba mrziti i prezirati.“
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)