Šezdeset godina otkako su posljednji put izašli iz školskih klupa i završili svoje srednjoškolsko obrazovanje, nekadašnji učenici virovitičke Gimnazije Petra Preradovića, generacija 1961.-1965., ponovno su se okupili u subotu, 7. lipnja – ne kako bi ponovili gradivo, već slavili uspomene.
VIŠE OD POLA STOLJEĆA
Okupili su se u krugu poznatih lica, ali s ponekom borom više. Danas ih spaja ne samo školska svakodnevica šezdesetih godina prošlog stoljeća, već i životna zrelost te iskustvo kojega je na pretek. Iako broje više od pola stoljeća od posljednjeg školskog zvona, ovi se gimnazijalci često susreću – svakih 5 godina, a nekada i češće, govore.
Dora Jagarinec– Dosta nas je ostalo u Virovitici i nalazimo se uvijek u lijepom broju. U našoj su generaciji bili i Slatinčani, do njih malo teže dođemo – uvodno nam objašnjava nekadašnja maturantica Ksenija Bunjevac, udata Zdjelar.
Upitavši ove bivše gimnazijalce kako pamte dane bezbrižne mladosti provedene u virovitičkoj Gimnaziji, govore kako je teško sažeti sve u nekoliko rečenica. Ipak, uspjeli su dati nam uvid u te godine.
– U društvenom smjeru bilo je 20-ak, a u prirodoslovno- matematičkom 30-ak učenika. Zanimljivo, dosta nas je završilo u prosvjeti. Ništa čudno jer je naš odgoj bio jako strog. Vani smo bili do 20 sati, a u školi smo svaki dan nosili kute. Zamislite, tada počinje era Beatlesa i traperica, a mi u školskim kutama (smijeh). No, bili su to lijepi dani – prepričava gospođa Ksenija.
INCIDENT U GRADU, UKOR U ŠKOLI
Razrednice spomenute generacije bile su profesorice Mila Grčić, poznatija kako „teta Mila“, i Mira Ogresta. Išlo se na ekskurzije i maturalne zabave, Nova Godina dočekivala se u Gimnaziji, a šetnja gradom – pod budnim okom profesora koji su živjeli u užem centru Virovitice, bila je sve samo ne slobodna. Ukoliko su u gradu napravili nekakvu ludoriju, za istu se u školi dobivao – ukor.
Dora Jagarinec– Profesori su se iznimno poštivali i učenje je bilo prioritet. Ukoliko kod profesorice iz Engleskog jezika nismo znali pojedinu riječ, njen izgovor ili pisanje, istu smo morali izgovoriti ili napisati i do 300 puta. Isto tako, ukoliko se dogodio neki incident u gradu, učenik je bio kažnjen za to u školi – tvrde bivši gimnazijalci.
Bunili se jesu, ali kod tako strogih profesora nije bilo drugog rješenja osim prihvatiti kaznu, priča nam Kata Rajković, rođena Zečević.
– Ovu generaciju pamtim kao jako odgovornu, dobru i savjesnu. Poštivali smo svoje profesore, a kada smo bili kažnjeni, to smo prihvatili. Sretna sam što sam išla upravo u virovitičku Gimnaziju i dijelila školske klupe s ovim ljudima. Ovakvi nam susreti puno znače i još nas uvijek ima dovoljno, hvala Bogu. Drago nam je kada se vidimo, popričamo ili jadamo, ipak su sada tu dijagnoze, kao i unučad, sinovi i snahe (smijeh). Držimo se i ne damo se – zaključuje gospođa Kata.
Dora JagarinecRAZREDNE ŠALE DOSTIGLE DO ZBORNICE
Prisjetili su se i svog školskog lista, nastalog 1964. godine kao jedna vrsta zezancije prema profesorima i predmetima koje su predavali.
– List je izašao u tri broja i u njemu su bile sve naše gluposti koje su kasnije, nenadano, došle do školske zbornice. Naime, u njemu se nalazio tjedni raspored, ali ne s nazivima predmeta koje smo tada imali, već s jezičnim osobitostima koje su opisivale profesora koji ga je predavao. Tako se u našoj tablici pronašao i „Života ti“, „Metabolizam“, „Vic-majstor“, „Ajme lude“ i slično – kroz smijeh nam prepričavaju bivši gimnazijalci, dodavši kako je cijeli razred tada mogao dobiti ukor, ali su njihove šale bile smiješne i samim profesorima, stoga su teže kazne uspješno izbjegli.
Dora Jagarinec(icv.hr, dj)
