U godini kada rimokatolici i pravoslavni kršćani zajedno slave Uskrs, donosimo priču o posebnoj vrsti likovne umjetnosti – onoj koja je istodobno molitva u boji, teologija u liniji i obliku te rad koji traži vještinu ruke, ali i duboku spremnost duha na promišljanje, odricanje i sebedarje – ikonopistvu.
Ikonopistvo (poznatije kao ikonopis) je snažan simbol crkvenog zajedništva koje nadilazi granice i liturgijske razlike. U Hrvatskoj danas djeluje sve više radionica ikonopistva u rimokatoličkim zajednicama, često vođenih u tišini, molitvi i duhovnom sabranju, kao i izložbi u crkvenim i kulturnim prostorima.
Borna Validžić (25) iz Virovitice, magistar teologije, suprug i otac dvoje djece, vjeroučitelj u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić u Virovitici i profesor informatike u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti, jedan je od rijetkih ikonopisaca s područja Virovitičko-podravske županije.
Ljubav prema ovom duhovno-umjetničkom izričaju otkrio je još kao srednjoškolac i student, a posljednjih sedam godina aktivno “piše” slike – ikone – u kojima se boje, oblici i prisutnost svetoga stapaju u most prema nebeskom svijetu. U molitvi i postu, poštujući strukturalna pravila ikonografije, boja i svetih oblika, dosad je izradio pedesetak ikona, s motivima Isusa, Bogorodice s Djetetom Isusom, svetog Mihaela arkanđela, svetog Josipa, apostola Ivana, Mateja i mnogih drugih.
Otvorio nam je vrata svijeta u kojem umjetnost i duhovnost čine nerazdvojnu cjelinu, podijelio s nama što za njega znači ikonopistvo, koje materijale koristi, kako se priprema za rad i u čemu se ikonopistvo razlikuje od klasične umjetnosti.
Wikipedia, Svetište Gospe TrsatskeNAJPOZNATIJA HRVATSKA IKONA – GOSPA TRSATSKA
Za početak, prisjetimo se da je ikonopistvo nastalo u prvim stoljećima kršćanstva, a osobito se razvilo u bizantskoj tradiciji, gdje ikona nije samo prikaz, već prisustvo svetoga – prozor prema nebeskom svijetu. Prve kršćanske ikone potječu iz 6. stoljeća, a najstarije sačuvane nalaze se u samostanu sv. Katarine na Sinaju. Danas su ikone neizostavan dio pravoslavne liturgije, no i Hrvatska u svojoj duhovnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini čuva ikone kojima se vjernici i dalje mole i iskazuju štovanje.
Među najpoznatijima je ikona Gospe Trsatske, poznata i kao Majka Milosti, koja je središnji predmet štovanja u Svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci. Prema predaji, ovu je sliku naslikao sam sv. Luka Evanđelist, a papa Urban V. poslao ju je vjernicima na Trsat nakon što je sveta kućica iz Nazareta – koja se, prema legendi, privremeno nalazila na Trsatu – prenesena u Loreto.
Ikona je izrađena na cedrovoj dasci i podijeljena na tri dijela. U središnjem dijelu prikazana je Bogorodica s Djetetom Isusom, dok se na bočnim krilima nalaze prizori iz života Isusa i Marije. Zbog velikog štovanja koje je uživala među vjernicima, slika je 8. rujna 1715. godine okrunjena zlatnom krunom, što je bila prva takva krunidba Marijine slike izvan Italije. Danas ova ikona simbolizira duhovno zajedništvo i povezanost rimokatoličke, grkokatoličke i pravoslavne tradicije u Hrvatskoj.
Ustupljene fotografijeMOST IZMEĐU MATERIJALNOG I DUHOVNOG
Ikonopisanje je upravo to – duhovni most između Crkava koje su kroz svoju povijest češće bile povezane nego razdvojene, ističe Borna Validžić. Prisjeća se kako je u samim počecima ikona kao umjetničko-molitveni izraz bila zabranjena, sve do Drugog Nicejskog sabora (787.) kada je ponovno dozvoljeno štovanje svetih slika i definirana pravila ikonopistva, koja Borna, kao pripadnik “stare škole”, njeguje i danas.
– Kad sam otkrio ikonopistvo, u njemu sam prepoznao jedinstvo umjetnosti i odnosa s Bogom. U suštini sam samouk – osnove sam svladao uz pomoć videa na internetu od majstora ikonopisaca iz Grčke. Prekretnica je bio susret s o. Milanom Radušinom, koji se već više od 20 godina bavi ikonopistvom i jedan je od velikih stručnjaka u Hrvatskoj i regiji.
Ustupljene fotografijeKroz nekoliko naših susreta imao sam priliku promatrati ga dok radi, i tada sam spoznao mnogo više od samih oblika i boja – naučio sam koliko su ključni detalji i duhovni stav. Jedno od najvažnijih pravila jest to da se ikona ne stvara u grču, perfekcionizmu – ovdje nema mjesta taštini, jer autor nije središte, već produžena ruka Božje milosti koja prenosi poruke vjere i poniznosti na drvo.
Ikona mora biti “živa”, a ako to i jest, nije zbog ljudske vještine, nego zbog toga što je prožeta Božjom milošću – a milost je, u svojoj punini, uvijek djelo Isusa Krista – objašnjava Borna Validžić.
AUTENTIČNI POSTUPAK I MATERIJALI
U ikonopistvu, ništa nije prepušteno slučaju – ni materijali, ni tehnika, ni vrijeme koje se posvećuje pripremi. Baš kao što duh traži tišinu, i ruka traži ono što će dostojno prenijeti – sveto. Iako se pojedini ikonopisci okreću suvremenijim pristupima, Borna ostaje vjeran izvornoj metodi koja se provodi još od 5. stoljeća, koristeći autentične materijale i boje. Budući da se u ikonopistvu umjetnost i duhovnost prožimaju u cjelinu punu simbola i značenja, Borna nas strukturirano vodi kroz cijeli proces – od podloge do zadnjeg poteza kistom.
– Ikonu pišem na lipovom drvetu koje dolazi iz Grčke. Ondje ga obrađuju i pripremaju monasi. Podloga se najprije mora pažljivo pripremiti: nanosi se 12 slojeva gessa od zečjeg tutkala i posebne vrste krede, svaki se sloj suši, brusi i nanosi ponovno. Prije sam sve to izrađivao sam, no danas ih, zbog poslovnih i obiteljskih obveza, nabavljam gotove. Broj 12 nije slučajan – simbol je 12 apostola i 12 izraelskih plemena. Dakle, još u podlogu, u samu osnovu slike, već je utkana duhovna poruka – objašnjava Borna.
Ustupljene fotografijeTEOLOGIJA BOJA
Nakon pripreme podloge slijedi crtež po predlošku koji vjerno slijedi propisana pravila o izgledu likova, položaju tijela, gestama i izrazu lica. Potom se nanosi tzv. bolus – podloga od crvene gline, na koju će kasnije biti položen listić od 24-karatnog zlata.
– Glina simbolizira čovjekovu zemaljsku narav, njegov izvor u Božjem stvaranju – iz praha, iz zemlje. Zlato koje ju prekriva simbol je istine, Božje slave. Kao najčišći materijal, i u ikonopisnom svijetu zadržava svoju simboliku neiskvarenosti i svetoga, onoga što pripada nebeskom – pojašnjava Borna.
Jedan od prepoznatljivih elemenata je i bizantsko plava boja, boja otajstva. Iako je moguće kupiti već gotove nijanse, Borna je izrađuje sam kao i sve ostale boje koje koristi.
–Boje pripravljam kao drevnu temperu – od žumanjaka i prirodnih pigmenata. Pisanje likova slijedi točno određen redoslijed i ritam. Boje se nanose od najtamnije prema najsvjetlijoj, simbolizirajući duhovni put čovjeka – od tame prema svjetlu, od zemaljskog postanka prema uskrsnuću – objašnjava.
Ikone najčešće izrađuje u formatima 20 x 30 i 40 x 50 centimetara, ali i u većim dimenzijama. Boje nanosi preciznim kolinsky kistovima, poznatima po mekoći i vrhunskoj preciznosti. Imena svetaca piše na glagoljici, grčkom ili staroslavenskom jeziku – jezicima koje voli i izučava, zajedno s latinskim i hebrejskim. Neko vrijeme predavao je i latinski jezik u Katoličkoj osnovnoj školi u Virovitici, prenoseći učenicima njegovu ljepotu, važnost i temeljnu ulogu u razvoju mnogih jezika koji se koriste i danas.
Ustupljene fotografijePISANJE PORUKE LIKU KOJI NASTAJE
Ovo umjetničko stvaranje nezamislivo je bez duhovne pripreme. Ikonopisci se posvećuju molitvi i postu – često i onome od 24 sata, na kruhu i vodi – vjerujući da će upravo Božja ruka, tijekom stvaranja, voditi njihove poteze, oblikovati lice svetaca i oblikovati poruku koju ikona nosi.
– Svaki rad započinje molitvom. Moli se i na sredini procesa, i pri završetku, ali u biti, cijelo bi vrijeme ikonopistva trebalo biti prožeto molitvom i tišinom, razmatranjem. Autor ne stvara sam – dopušta Bogu da ga vodi. Post ima važnu ulogu, jer u odricanju se rađa poniznost, jačaju kreposti, učvršćuje vjera – sve ono što je bitno za ikonopisca. Mi, zapravo, pišemo i molitvu onome koga prenosimo na drvo – molimo Boga, Bogorodicu, svece, da se posluže nama kao svojim oruđem, kako bi poruka koju prenosi ikona bila vjerna, jasna i živa – tumači Borna, koji ikonu piše uvijek kad uhvati trenutak mira i sabranosti.
O vremenu potrebnom za izradu jedne ikone, osobito kada se promatra u cjelini – i duhovno i umjetnički – kaže:
– Manju ikonu s jednim likom moguće je izraditi za 10 do 15 sati neprekidnog rada. Ako je riječ o većim ikonama, s više figura, detalja, govorimo o tjednima, pa i mjesecima rada – objašnjava, dodajući kako ikonopistvo nije puko slikanje, već stvaranje nečega što nadilazi samu umjetnost.
Oni koji proučavaju ikone i bave se njihovim pisanjem često kažu da je to molitva u pokretu, vapaj duše, tiha zahvala i meditacija izražena bojom. Kist koji pleše po drvetu ne vodi samo znanje ni pravilo, nego, prije svega, snaga molitve i poniznosti – usmjerenost srca prema nebu.
Te kreposti određuju svaki potez, svaki ton, svaku nijansu, kako bi se božanska poruka što vjernije otisnula u materiju. U svakom sloju boje utkana je tiha prisutnost molitve – nevidljiva oku, ali trajna duši.
Zato ikona nije samo umjetnički predmet – ona je duhovni pečat ikonopisca, utisnut u drvo zajedno s dijelom njegova bića. Na taj se način Nebo kroz zemaljske materijale spušta do čovjeka – kroz lik, kroz molitvu, kroz ljubav – kako bi ga, promatranjem i razmatranjem, ponovno vratilo u Svoje naručje.
IKONA KAO “DUHOVNA FOTOGRAFIJA”
Za razumijevanje ikona kao sredstava božanske objave i duhovne prisutnosti ključnu je ulogu imao sveti Ivan Damašćanski (oko 675. – 749.), koji je svojom teološkom obradom svetih slika postavio temelj ikonografije, osobito tijekom razdoblja ikonoklazma u 8. stoljeću.
Ustupljene fotografijeU svojim djelima, posebno u Raspravama o božanskim slikama (Apologetic Treatises on the Divine Images), Ivan Damašćanski naglašava kako je upravo utjelovljenje Krista – Boga koji je postao čovjekom – omogućilo da se božansko može prikazati vidljivim, opipljivim sredstvima. Time je opravdao stvaranje i štovanje ikona, ističući “da se ne klanjamo materiji, već onome koga ona prikazuje.”
Ova argumentacija bila je presudna na Drugom nicejskom saboru 787. godine, koji je potvrdio legitimnost ikona u kršćanskoj praksi. Od tada, ikona se ne promatra samo kao umjetnički izraz, već kao prozor prema nebeskom – mjesto susreta s božanskim.
Ivanova obrana svetih slika ne samo da je spasila ikonografsku tradiciju, već je omogućila njezin daljnji rast i razvoj, osobito u Istočnoj crkvi, gdje su ikone postale neizostavni dio liturgijskog i duhovnog života.
I u hrvatskoj duhovnoj baštini ikonopis ima snažno uporište – osobito među grkokatoličkim i pravoslavnim vjernicima. Najizraženije je u grkokatoličkoj zajednici na području Žumberka, Križevaca, Vukovara i Slavonije. No u posljednjim desetljećima ikonopis doživljava novi procvat i u rimokatoličkim krugovima – kao izraz duhovnog zajedništva i sve veće otvorenosti prema istočnokršćanskoj duhovnosti, simbolu jedinstva u različitosti.
(icv.hr, mlo, foto: ustupljene fotografije)
