S njima se Vanadis budio i odlazio na počinak, brinuli su da sve bude ‘kao po špagi’, bili su sveprisutni, a s druge strane samozatajni i skromni… Želimir Margetić, Mladen Ferenczffy Bušetinčan i Danijel Ferenczffy, ovih su dana posjetili novoobnovljeni prostor kultnog virovitičkog kluba u kojemu su nekoć radili na održavanju i tom se prigodom prisjetili brojnih anegdota i lijepih uspomena iz tog vremena.
-Voljeli smo društvo, koncerte, kulturne, zabavne i sportske priredbe, dobru glazbu i sve ono što je činilo Vanadis, mjesto na kojemu smo stekli brojna prijateljstva koja traju i dan danas. Iz ljubavi prema svemu navedenom, ulagali smo maksimalan trud da bi sve funkcioniralo besprijekorno. Nismo imali fiksno radno vrijeme, stalno smo bili dostupni i spremni doći u omiljeni klub, često mijenjali dan za noć, otvarali ga i zatvarali, ključevi su uvijek bili kod nas, ali nije nam ništa bilo teško, puno smo pomagali jedan drugome, bila su to neka druga, ljepša vremena – rekao nam je Želimir.
I dok su reflektori bili usmjereni na publiku, u pozadini su neumorno radila tri para ruku. Oni su popravljali sve što se moglo pokvariti, prenamijenjivali prostorije, razvlačili kablove, zavarivali, brusili, bojili i spajali. Jednom rječju, bez njih Vanadis ne bi bio to što je bio.
-Uvijek smo dolazili prije svih i pripremali prostor da se rad odvija u maksimalnim uvjetima. Bili smo glavni i kada je nestajalo struje ili kada se ozvučenje počelo ponašati kao da ima vlastitu volju. U Vanadisu smo naučili da je improvizacija u većini slučajeva važnija od plana – jednostavno naučiš raditi s onim što u tom trenutku imaš. Teško se i sjetiti svih problema s kojima smo se suočavali, ali onaj osjećaj kad završiš posao i staneš sa strane i vidiš stotine ljudi kako uživaju, to nam je zapravo bila nagrada – dodao je Mladen.
Njihov alatni kovčeg bio je svetinja, a znanje i snalažljivost koje su imali, često je večeri spašavalo od propasti.
-Bili smo zaduženi za pozornicu, rasvjetu, šank, namještaj, garderobu, čišćenje i sve moguće preinake. Svaki centimetar kluba poznavali smo bolje nego vlastitu kuću. Često smo slušali ljude i njihove ideje kako bi se u konačnici svi osjećali što bolje i ugodnije. Taj umor na kraju dana često je bio dokaz da si nešto napravio, a ljudi su, u to vrijeme, to itekako cijenili i znali prepoznati. Kada bih vidio da sve svijetli, da zvuk udara, da se ljudi smiju, vesele, pjevaju i plešu, znao samo da smo obavili dobar posao, a sve ostalo bilo je bonus – istaknuo je Danijel.
Osim što su držali Vanadis na nogama i bili majstori iz sjene, znali su se i dobro zabaviti, a ponovni susret u novoobnovljenom prostoru ekspresno ih je vratio u doba mladosti i – ludosti.
-U Vanadisu, ako govorimo o izlascima, uvijek je bilo ludo i nezaboravno. Kad je klub zatvorio svoja vrata, svatko je otišao na svoju stranu, ali prijateljstvo nije nestalo. I dan danas, kad se sretnemo, prisjetimo se nekih anegdota iz tog vremena. Godine su prošle, ali na spomen Vanadisa uvijek nam naviru emocije. Za ovo nas mjesto vežu i prve ljubavi, ali i prva pijanstva. Druga su vremena, ali nadamo se da će mladi naraštaji otkriti čari ovog mjesta u kojemu nikad nije nedostajalo dobre glazbe i još boljeg društva – složni su za kraj Želimir, Mladen i Danijel.
(icv.hr)
