U vremenu kada je društvo bilo osjetljivo i podijeljeno, Vanadis je za mnoge mlade u Virovitici značio mnogo više od kluba – bio je to prostor u kojem su različitosti postajale prednost, a kreativnost zajednički jezik. Tu su se okupljali mladi različitih interesa – ljubitelji glazbe, fotografije, mode, sporta – svi su nalazili svoje mjesto pod istim krovom, a posebno važnu ulogu imale su plesne skupine i mažoretkinje.

Plesnu skupinu u početku je vodila Melita Jaušovec, a kasnije su je s jednakom predanošću nastavile voditi Slobodanka Ćeralinac Buba, Tanja Malizani i Martina Presečan. Sve su one igrale ključnu ulogu u radu s mladima – pripremale su nastupe u gradu i izvan njega, sudjelovale u lokalnim i regionalnim manifestacijama te organizirale plesna natjecanja koja su okupljala brojne sudionike i doprinosila pozitivnoj slici zajednice. Jedna od ključnih osoba u razvoju tog kulturnog i društvenog žarišta bila je Buba, koja danas vodi vlastiti obrt za osiguranje, ali sa sjetom i ponosom govori o razdoblju kada je pokrenut “Panta Rei”, projekt koji je, kako kaže, nastao iz čiste želje da se mladima ponudi nešto novo i drugačije.

– Prvo je bila ideja da smislimo nešto za mlade. Onda je došlo do ideje da osnujemo Panta Rei… Što znači ‘sve se mijenja, sve teče, ništa nije stalno’. Ideja je bila da budemo inovativni, nešto što se inače ne događa. I to smo i radili – prisjeća se Buba.

Počeli su kao mažoretkinje, zatim proširili na plesne skupine, navijačice, modele i pjevače. Uključili su i breakdance, što je tada bilo pravo iznenađenje. Važnu ulogu u tom dijelu imao je Vislav Horvat, čiji je entuzijazam bio zarazan i koji je mladima donosio duh urbane kulture.

Broj članova narastao je na više od 120, a podrška roditelja i lokalne zajednice bila je ključna. Glazbu za njihove nastupe miksao je legendarni DJ Vlado Perić, čiji je doprinos, kaže Buba, bio neprocjenjiv.

– Bez Perića, ništa. On nam je mikso muziku, dolazio na probe, davao svoje ideje, spajao pjesme… On je bio dio ekipe. A podrška nam je Zvonko Kožnjak, on je imao sluha za tu djecu. I svi smo radili ‘pro bono’, jer smo vjerovali u ono što radimo – ističe.

Kao i svaka snažna ideja, ni Pantareji ne bi mogao živjeti bez mreže posvećenih ljudi koji su ga podržavali. Posebno mjesto zauzima Sanja Hajoš, koja je držala sve administrativne konce u rukama.

– Hrpa papirologije, donacije, izvještaji – sve je to bila Sanja – naglašava Buba.

Sjeća se i brojnih mladih koji su tada ostavili trag i istaknuli se svojim radom, energijom i kreativnošću: Jelena Ivković, Jelena Mišković, Jelena Štimac, Ivana Ribić, Nina Ćosić, Dina Guštin, Snježana Ćeralinac, Andrea Marić, Dinko Brajković, Zlatko Crljen, Miroslav Crljen, Josip Smiljanec, Vislav Horvat, Vlasta Sertić, Marija Petras, Ivona Žilić, Valentina Huđ i Vanesa Đurđević. Svaki od njih dao je dio sebe toj priči.

Neizostavan dio cijele priče bila je i Grupa San, koja je svojim nastupima često zaokruživala manifestacije i okupljanja, spajajući glazbu, emociju i zajedništvo koje se tada osjećalo na svakom koraku.

Željka Đaković Leš

Slično se Vanadisa prisjeća i Martina Presečan, danas osobna trenerica koja se specijalizirala za rehabilitaciju, a koja je svoju avanturu u Vanadisu započela s izlascima, a potom kao polaznica plesne skupina, a u konačnici i voditeljica.

– Pod vodstvom Aleksandre Štengeli Ulić, vodila sam vlastitu skupinu. Aleksandra mi je prepustila koreografiju i tu sam prvi put osjetila kako je to kad ti netko da povjerenje i prostor – kaže.

Za Martinu, Vanadis nije bio samo prostor za ples – bio je mjesto potpune slobode.

– Vanadis me podsjeća na jedno mjesto gdje je svatko mogao biti ono što stvarno jest. I granđer, i panker, i denser, i breakdenser – sve je bilo dopušteno. Osjećali smo se prihvaćeno, svoji. To je bilo posebno za Viroviticu – kaže Martina.

Upravo sloboda izražavanja, bez osuđivanja, bila je temelj rada plesnih skupina. Buba se toga sjeća s osobitim ponosom.

– Nisu postojale norme, ni zabrane. Sve ideje mladih pokušavala sam uključiti u ono što radimo. Bitno mi je bilo da svatko može izraziti ono što voli – da pleše, pjeva, bude svoj – ističe.

Danas, kad se prisjeća tog vremena, Buba priznaje da joj taj dio i dalje nedostaje.

– Već sam par puta razmišljala da opet pokrenem nešto za mlade. Ali nema više prostora kao što je nekad bio Vanadis, pa kasnije Dom garde. Sve je to sada zatvoreno. Ali kad mi se netko javi i kaže: ‘Ja sam bila kod vas!’, znam da je misija bila uspješna. Ostavili smo trag – kaže zadovoljno.

Martina potvrđuje koliko je to iskustvo oblikovalo i nju, i mnoge druge.

– Kad ti kao tinejdžer dobiješ potvrdu da je u redu biti ono što jesi, to ti da snagu za dalje. Danas mogu reći da je to iskustvo imalo velik utjecaj na moj život, na moje samopouzdanje, na to što sam izabrala raditi – priznaje.

Vanadis možda više ne postoji, ali duh te zajednice i danas živi kroz ljude koji su ga stvarali – i one koji su ga doživjeli.

– To što smo mi imali – to zajedništvo, tu podršku, tu energiju – ja to više nikad nigdje nisam osjetila. I fali nam to. Mjesto gdje ljudi mogu biti svoji, stvarati, podržavati se. I to ne samo mladima, nego i nama kreativcima. Nama svima – zaključuje Martina.

(icv.hr, žđl)