Na visini gdje zrak postaje tanji, a svaki korak traži snagu volje više, dvoje Virovitičana, bračni par Tanja i Dubravko Kolar, ispisali su vlastitu planinarsku povijest. Gran Paradiso, 4061 metara visoka planina u srcu talijanskih Alpa, postala je prošle subote kulisa njihove osobne pobjede. Osvojivši vrh Gran Paradisa, Tanja i Dubravko nisu samo osvojili planinu – već su pomaknuli vlastite granice, kažu.
IZAZOVI NA PUTU I MOGUĆNOST VISINSKE BOLESTI
Gran Paradiso (u prijevodu Veliki Raj, op.a.) najviša je planina koja se u cijelosti nalazi na teritoriju Italije. Ovo dvoje iskusnih planinara na toj se planini pronašlo zajedno sa skupinom od 9 Hrvata. Avanturu dugu 3 dana vodio je Berislav Kučić, a sam poduhvat nailazio je na određene izazove tijekom puta, prepričava nam Tanja Kolar Janković.
– Planinarimo dugi niz godina i dostigli smo visine od 3 200 do 3 500 metara. Ukazala nam se prilika nadmašiti vlastite mogućnosti, a znatiželja za osvajanjem više od 4 000 metara visokog vrha je prevladala i odlučili smo uputiti se na ovaj put. Mislim da smo među rijetkim Virovitičanima koji su u tome doista i uspjeli – govori nam Tanja, koja se zajedno sa suprugom Dubravkom može pohvaliti ovim iznimnim dostignućem.
Ustupljene fotografijePočetak njihove avanture bilo je mjesto Valsavarenche, u dolini Aosta, odakle su se zaputili prema planinarskom domu Rifugio Vittorio Emanuele II.
– Staza od samoga početka kreće dosta uzbrdo i uspon nije nimalo jednostavan. S obzirom da do sada nismo bili na toj nadmorskoj visini, tijekom cijelog puta postojala je određena doza zabrinutosti, kako će i hoće li tijelo reagirati na takve visine (takozvana visinska bolest). Međutim, imali smo sreće i prošli bez ikakvih simptoma.
– Iako su se svi planinari iz naše skupine popeli bez većih problema, postoje određeni „škakljivi dijelovi“, poput izlaza prije samoga vrha. Naime, riječ je o izlazu od nekoliko metara čiste okomite stijene, gdje se po nožištima hvatate rukama i hodate u derezama (metalni dodaci za cipele koji sprječavaju klizanje po ledu, op.a.), nimalo jednostavno. Stojite na vrlo osjetljivom i uskom dijelu, u gužvi i s dosta drugih planinara koji su se također htjeli popeti. U tom čekanju bilo je i vjetra, pa smo se uspjeli i smrznuti – objašnjava ova iskusna planinarka.
Nakon uspješnog prolaska najzahtjevnijeg dijela puta, osjećaj olakšanja utoliko je veći. Dolazak na sam vrh je neopisiv, kaže nam Tanja, a mislima prolazi samo jedna konstatacija – da si uspio/uspjela.
Ustupljene fotografijeIpak, kada prođu trenutci osobne zahvalnosti i divljenja Majci Prirodi, shvatite da tada slijedi možda i najteži zadatak – spustiti se dolje, uz smijeh dodaje ova planinarka.
– Sam uspon do vrha trajao je gotovo šest sati, a spust do naše baze dodatnih tri i pol do četiri sata. To je sveukupno deset sati uspinjanja i spuštanja, vrijednih svake sekunde – zaključuje Tanja Kolar Janković.
(icv.hr, dj, foto: ustupljene fotografije)
