Prošle smo godine pisali o tome kako je nepoznata osoba, ili više njih, ukrala nogometne golove, navodno kako bi spriječila djecu u igri. Ove je godine situacija, kažu roditelji, još gora.

Krajem ljeta prošle godine djeca su golove pronašla u zabačenom dijelu polja, daleko od igrališta, skrivena u visokoj travi, te ih vratila u svoju ulicu. No ubrzo su počele stizati anonimne prijave na njihovo ponašanje – prijave koje u tom kvartu traju i danas.

Policija je tada intervenirala i upozorila djecu da “budu tiša” i to dok su se kupala u večernjim satima u vlastitom bazenu u dvorištu. Nepoznati prijavitelj vjerojatno ih je prijavio zbog buke.

Tako je započeo niz trajnih, pismenih i usmenih prijava, što je ove godine rezultiralo redovitim ophodnjama policije u tom kvartu. Tužni i ogorčeni roditelji pitaju: Kome smetaju djeca koja se igraju ispred svojih kuća, u svojoj ulici, na svojem igralištu, pa čak i u vlastitom dvorištu?

Zašto ta osoba nije kontaktirala roditelje kako bi objasnila što joj smeta i pronašla rješenje koje bi bilo prihvatljivo za sve?

PRIJAVA ZBOG PJESME I GITARE

Jedna od prijava, naime, nije se odnosila samo na nogomet i igru na ulici, već i na “buku“ nakon 23 sata, kada su, prije nekoliko dana, djeca i mladi na balkonu svirali gitaru i pjevali.

-U našoj ulici živi 11 obitelji, a trenutno ovdje odrasta oko dvadeset djece školskog uzrasta. Djeca se svakodnevno druže i igraju, ponekad od jutra do mraka. Sad, dok je vruće, izlaze van tek kad se malo ohladi, oko 16, 17 sati, i ostaju vani i nakon 23 sata, uvijek pod nadzorom jednog od roditelja.

Marija Lovrenc

Međutim, to nekome smeta i redovno ih prijavljuje. Naša djeca igraju graničar, nogomet, badminton, crtaju kredom, kartaju se, voze bicikl ili romobil. Imaju prekrasno i zdravo djetinjstvo, upravo ono što smo im i htjeli osigurati, da se igraju na otvorenom, osjete svoju ulicu i svoje mjesto te ne provode cijeli dan pred ekranima i mobitelima – kaže mama Katarina Moslavac, učiteljica koja dobro poznaje važnost socijalne interakcije kroz igru i druženje na otvorenom.

Derežićeva je jedna od novijih ulica u Virovitici. Jednosmjerna je i svi se u tom kvartu dobro poznaju, a prometa gotovo i nema.

-Djeca cestu, igralište i zelene površine ispred svojih kuća koriste za nogomet i druge igre. Postave prijenosne golove, koje pomaknu kad naiđe vozilo, te istražuju ulicu i okolinu. Njihovo druženje okuplja i nas roditelje, svi smo povezani i surađujemo, pa ne razumijem kome to smeta, da zbog običnog druženja mora intervenirati policija – pita se mama Ivana Dobraš Zdjelar.

Mama Maja Grdić, nastavnica razredne nastave i Engleskog jezika, poznata trenerica mladih virovitičkih rukometašica, kaže kako i sama ima iskustvo djetinjstva ispunjenog igrom na ulici.

STRAH UMJESTO SIGURNOSTI

-Činjenica da se danas i moja djeca, osobito mlađe dijete, igra ispred svoje kuće daje mi osjećaj sigurnosti. Znam gdje su, s kim su i što rade, u svakom trenutku ih mogu pozvati i intervenirati ako zatreba. Svjesni smo da policija mora odraditi svoj posao i da to radi profesionalno, ali stalna ophodnja kod djece može izazvati strah. Kad su jedne večeri stigla dva patrolna vozila dok se cijeli kvart družio vani, mlađa kći se prestrašila, dotrčala do mene i počela se tresti, pitajući hoće li netko završiti u zatvoru – kaže M. Grdić.

Ona i drugi roditelji naglašavaju kako bi voljeli da im osoba koja ih prijavljuje skupi hrabrost i osobno iskreno kaže što joj smneta.

-Želimo komunikaciju, a ne da se nesporazumi rješavaju policijskim intervencijama. Ne želimo da se djeca počnu bojati, odustanu od igre i zavuku svatko u svoje dvorište, pred ekrane ili videoigrice. Žao nam je što se na taj način opterećuje i posao policije. Svjesni smo da dječja igra nije nikakvo kriminalno ponašanje i da će ovaj period njihovog života jako brzo proći. Ako ga sada ne provedu s prijateljima u ulici, neće ga moći nadoknaditi kasnije – ističu roditelji.

Marija Lovrenc

U nizu anonimnih prijava konkretnu je dobila obitelj Šuper, ispred čije kuće se najčešće nalaze golovi za nogomet. Ivana i Marijanu koji se moraju očitovati na prijavu podržali su drugi roditelji, naglašavajući kako je prijava jednoga zapravo prijava zapravo cijelog kvarta u kojem se još uvijek djeca igraju kao nekad i koji bi po tome drugima mogao služiti kao primjer, a ne kao slučaj.

-Ne znamo kome smeta to što se djeca igraju i što su sretna. Mi kao roditelji ne bježimo od ničega, naprotiv, preuzimamo punu odgovornost za ono što naša djeca rade. Ali što točno rade? Igraju se pred svojom kućom – pita se Marijana Šuper.

(ZLO)UPOTREBA SUSTAVA?

-Nekoliko puta smo imali posjet policije nakon anonimnih prijava. Razumijemo da je njihova dužnost reagirati na svaku dojavu i zaista smo zahvalni što su svaki put pristupili profesionalno, smireno, pažljivo i s puno razumijevanja. Smatramo da se i njihov posao ovime nepotrebno opterećuje –  poručuje.  

O slučaju smo za komentar zamolili i PU virovitičko-podravsku, a njihov odgovor objavit ćemo čim stigne.

Slučaj Derežićeve, prijave djece i roditelja zbog igre na ulici pokazuje koliko bi u zajednici vrijedilo više razgovora, strpljenja i međusobnog razumijevanja, umjesto da se policijski posao zloupotrebljava.

Policija, po zakonu, što pokazuje i intervencija u Derežićevoj, mora izaći na svaku zaprimljenu dojavu. Čini to profesionalno i s poštovanjem, no kada prijave dolaze zbog dječje igre, dragocjeno vrijeme policije zapravo odlazi na situacije koje ne predstavljaju stvarnu opasnost.

Marija Lovrenc

Takvi pozivi ne samo da nepotrebno opterećuju sustav, nego i skreću pažnju s intervencija gdje je pomoć doista hitno potrebna.

Zato se roditelji i djeca u Derežićevoj nadaju otvorenoj komunikaciji s prijaviteljem ili više njih te razumijevanju za kvart u kojem žive. Dječji smijeh i igra, koliko god glasni bili, sigurno nisu razlog za policiju, poručuju.

(icv.hr, mlo)